Hrvatska će igrati u finalu Svjetskog prvenstva i ništa ne može umanjiti taj uspjeh, kako god na kraju završilo, vjerojatno najveći u povijesti hrvatskog sporta.
http://sportklub.hr/Rusija2018/Blogovi/a64238-Sanjam-da-je-Hrvatska-u-finalu-ne-budite-me.html
Što god se u nedjelju dogodilo hrvatski igrači dan poslije u hrvatskoj će prijestolnici doživjeti skandiranje domaćih ljudi kojima su u trenucima opće depresije, u njihove teške živote, unijeli malo radosti. Kako god bilo, koliko god dugog daha bilo to slavlje, dobro da se dogodilo, iako, istini za volju, taj veliki sportski uspjeh neće ništa bitnije promijeniti. Gotovo nitko od ljudi koji ovih dana bodre “Vatrene” na hrvatskim trgovima neće zbog njihova uspjeha živjeti bolje. Osim duhovne satisfakcije i te kratke injekcije dopamina koja će prostrujati njihovim mozgom i donijeti im osjećaj sreće, gotovo nitko od tih navijača neće imati nikakve konkretne koristi. Slijedeći tjedan i tjedan nakon toga nastavit će se kopanje po kontejnerima, čekanje u redovima za socijalnu kuhinju, primanje ili ne primanje mizernih plaćica, svakodnevna kuknjava… Život teče dalje.
Ajde, nećemo sad o tome, prvenstvo još uvijek traje i zašto nas buditi iz lijepoga sna, čemu razbiti taj balon od sapunice dok još uvijek uživamo u njemu. No, u ovom snu nije bilo sve onako kako smo to htjeli (ili barem neki od nas) i taj balon nije uvijek bio tako šaren.
Na ovaj tekst potaknulo me rusko bodrenje Engleske u polufinalu protiv Hrvatske. Blago rečeno, kada su njihovi međusobni odnosi u pitanju tu “ne cveta cveće u naše preduzeće”. Obostrana “neljubav” je očigledna na svakom koraku u što sam se nemalo puta uvjerio ne samo ovdje, već i u Engleskoj. Kako to onda Rusi u završnici Svjetskog prvenstva navijaju za zemlju koju izrazito ne vole, protiv zemlje koju nije da vole, ali im je bila simpatična, slavenska, čak se usudim reći u nekom dijelu njihova i bratska. Ako ništa drugo, mnogi od njih su bili na ljetovanju u Hrvatskoj i otud nose lijepe uspomene. Pa kako onda da nas ne vole?
Sav trud kojega ulažemo u promociju zemlje pao je u vodu s jednim, blago rečeno, nepromišljenim potezom nakon utakmice s domaćinom. Iako se Domagoj Vida poslije ispričao šteta je napravljena i ništa to ne može promijeniti. Bilo kakvo spominjanje zemlje s kojom se vaš domaćin otvoreno ne slaže, u bilo kojem kontektsku, nije dobro. Tim više što Ukrajina niti ne nastupa na Svjetskom prvenstvu, te za to nema apsolutno nikakve potrebe, čak i da su u najboljim mogućim odnosima. Zamislite da nakon utakmice između Portugala i Engleske Cristiano Ronaldo pobjedu posveti Španjolskoj. Koliko god bezazleno bilo, u potpunosti je nepotrebno i glupo. Čemu to?!
No dobro, što je bilo bilo je, šteta je napravljena, idemo dalje. Može li se nešto napraviti da saniramo posljedice? Teško. Može li se nešto napraviti da se ovakve stvari ne ponove? Vjerojatno može, ali prvenstveno se za to moraju pobrinuti u Hrvatskom nogometnom savezu.
Sjećam se maminih ceduljica na svim mogućim i nemogućim mjestima po kući s natpisom “operi zube”. Nedavno sam prebirao neku dokumentaciju tražeći važan papir i kad sam ga našao na poleđini je naravno ponovno stajao taj dosadni podsjetnik. “Operi zube da ne moraš zubaru”, govorila bi ona, “prevencija je bitna”. Tako bi i HNS-u trebao netko ostavaljati papiriće po kući s konačnom porukom kako je prevencija bitna. Možda bi trebalo razgovarati s igračima i uputiti ih u situaciju, posebno one za koje znamo da nisu vični tom dijelu posla, koji nema veze s trčanjem po terenu za loptom. No, bilo bi lijepo kad bi samo to bio jedini problem kad je hrvatska krovna nogometna organizacija u pitanju. Nećemo sad o tome, ima vremena, I dalje slavimo, barem još neko vrijeme problemi nas ne zanimaju. Još neko vrijeme smo slijepi pored zdravih očiju i uživamo u tome.