“Uzela sam ključeve od stana i lik mi kaže da je šifra na donjim vratima najvažnija godina u engleskoj povijesti. Ne znam što da upišem, kako da otvorim vrata”, panično zove supruga kad smo se tek doselili u Englesku. “Ne brini, samo upiši 1966”, odgovaram.

Ako niste bili u Engleskoj ili barem razgovarali negdje drugdje s nekim Englezom, onda ne znate puni smisao najvažnije stvari na svijetu. Nisam pogriješio kad sam izbacio “sporedna” iz prethodne rečenice, već sam to namjerno napravio. Postoji život i zaista postoji nešto veće. Englezi o njemu mogu pričati satima, danima i godinama, te nikada nije dosta i uvijek postoji još poneka dodatna rečenica. Također, ono što mi je uvijek bilo zanimljivo, teško da će te naići na nekoga za koga bi mogli reći da nema pojma o čemu govori i da se u potpunosti s njim ne slažete. Vrlo su elokventni i ne upuštaju se u neke nogometne eskapade ukoliko dobro ne znaju o čemu govore. Naravno, ima ih svakakvih i nisu baš svi dobronamjerni, ali u pravilu “normalni ljudi” nikad nisu zlonamjerni, te će vam čestitati ako vaša momčad pobjedi njihovu. To, u četvrtak, od mojih engleskih prijatelja i očekujem.

Od subotnje večeri na društvenim mrežama, te raznoraznim “whatsup-ovima” i “viber-ima” primam poruke s engleskih profila i brojeva tipa: ”fališ nam i drago nam je da se vraćaš u četvrtak”, “u subotu navečer svim srcem ćemo navijati za Hrvatsku” ili “barem ćeš bez nervoze gledati nedjeljno finale”. Svako jutro se čujem sa suprugom i kaže da je pritisak nemoguć, Englezi igraju presing i teško se odupire napadima. “Kaže mi C da uzmem slobodno u subotu i ne idem na posao jer ću se pripremati za utakmicu” ili “P misli da su se Hrvati potrošili u prethodne dvije utakmice, te da nećemo imati dovoljno snage za odigrati utakmicu u punom ritmu”. I tako iz dana u dan, iz minute u minutu dobijam uživo izvještaje o napretku tog psihološkog rata, usmjerenog protiv nenaoružanog hrvatskog življa u Nottinghamu. Mislim si, neće to tek tako proći, hvatam se telefona i radim “What’s up” grupu u koju sam ubacio par engleskih prijatelja i krećem u protunapad: “Kako ste dečki, navijam za Englesku u subotu! Drago mi je da ste dogurali ovako daleko, šteta što niste imali sreće sa ždrijebom”. Nije dugo trebalo i već su krenule uobičajene poruke s druge strane. Neprijatelj se trudi probiti liniju na gotovo svim frontovima, ali odolijevamo! Ne smijem niti pomisliti kako će izgledati odmazda, ako ne daj bože, prekosutra posustanemo pred naletima neprijatelja.

Moram priznati da je ovo utakmica kojoj sam se nadao i da sam iznimno sretan da ćemo na ovom prvenstvu igrati s Engleskom. S obje strane, a posebno s otočke, očekivanja su vrlo velika, a pritisak medija i javnosti još i veći. Englezi od 1990. čekaju nastup u polufinalu Mundijala, a Hrvatska je tu posljednji put bila u Francuskoj 1998. kad je osvojila broncu.

Jedan kolega iz Zagreba, s punim je pravom, burno reagirao na konstataciju jednog trećeg kolege kako su Englezi svoju momčad ispratili s podsmjehom i ruganjem. To je uvrijženo mišljenje kad je ova momčad u pitanju, ali uvjeravam vas da je tako nešto gotovo nemoguće. Englezi su vrlo ciničan i duhovit narod ali od ove generacije puno očekuju. Naravno, pojest će vas žive ukoliko im date prigodu. Ukoliko negdje “zabrljate” engleski mediji su brutalni i skočit će na kost “dok kažeš keks”.

U svakom slučaju, prekosutra će biti veselo, a puno veselije će mi biti i u danima koji slijede. Moram priznati da sam i ja dosta provocirao na društvenim mrežama i ako ne dobijemo utakmicu slijedi mi neviđena odmazda, živa će me pojesti i to će, bojim se, trajati danima. Zato Međede; “Drž’ gaće!”.