Splitski slavuj Oliver Dragojević u jednom od svojih bezbrojnih bezvremenskih hitova opjevao je ''sva četiri stađuna'', sva četiri godišnja doba. Među njima, dakako, i ''lipo lito, vedro i sritno''. Pogodak u sridu!

Ljetno je doba mnogima i najdraže u godini, nevezano uz sport. Kada su velike sportske priredbe u pitanju, ljeto je razdoblje najvećih uzbuđenja, iako ligaška natjecanja u loptačkim sportovima miruju. Ljeti se održavaju kontinentalne i svjetske smotre u svim sportovima koji su nam u žarištu zanimanja i pozornosti. Jasno, aludiram na ovo naše podneblje. Svjetska i europska prvenstva u nogometu, košarci, vaterpolu, atletici, plivanju, da ne nabrajam dalje. Svake četiri godine s posebnim zanimanjem pratimo i ljetne olimpijske igre, ultimativni festival sporta, na kojima se upoznajemo i s onim sportovima i sportašima za koje vjerojatno nećemo čuti do sljedeće edicije istih. Iznimka su jedino rukometaši, koja svoja europska i svjetska prvenstva igraju u siječnju…

Za jednog teniskog zaljubljenika, jedina moguća asocijacija za početak ljeta je – Wimbledon! Ako usto volite i nogomet, užitak je, barem svako drugo ljeto, udvostručen. Kud ćeš bolje, Wimbledon i svjetsko ili europsko u nogometu, u isto vrijeme. Možete uskliknuti ”živjela trava!”, ne obazirući se da bi vas netko mogao i pogrešno shvatiti…

If these #Wimbledon walls could talk…#TakeOnHistory pic.twitter.com/UnVSCAIdFU

— Wimbledon (@Wimbledon) July 2, 2018

Dobro pamtim jedno takvo ljeto, zbilo se 1998. godine. Radio sam na Radio Ciboni koja me poslala na Svjetsko prvenstvo u Francuskoj, a u meni najveća moguća mješavina radosti i emocije koju mi je teško definirati, ali idemo je nazvati nevjericom. Ovo prvo, valjda, ne trebam niti objašnjavati. Ipak, mučilo me jedno pitanje. A Goran? Neću moći gledati i pratiti Gorana Ivaniševića u Wimbledonu. Osim što sam ga s velikim guštom pratio kao novinar, bio sam i njegov najveći navijač. Poput mnogih drugih, ne samo u Hrvatskoj…

Dobro znate kako se rasplelo to klupko, ta priča. Ćiro, ”Vatreni” i bronca, te Goran i treći izgubljeni finale Wimbledona. Tko te pita što je i te godine dobio šest mečeva u All England Clubu, pamti se samo da je opet bio ”luzer”. Za razliku od nogometaša, iako su izgubili u polufinalu od Francuske. Lako što su ga u tom stilu portretirali mnogi njegovi navijači, ali bilo mi je silno žao kada sam u njegovim izjavama i nastupima isčitavao da se i sam tako osjeća. I tada mi je na kraju čak bilo drago što, eto, u Francuskoj, nisam imao priliku uživo gledati tu njegovu epsku bitku u pet setova protiv Samprasa. I još jedan poraz. Nisam bio ni toliki mazohist da bih gledao taj finale nakon povratka u Hrvatsku, iako sam naručio da mi se snimi. Kasnije sam pogledao samo sažetke. A Goran je bio sve, samo ne gubitnik. I dan-danas držim kako nema veće sportske pravde od one koja se dogodila tri godine kasnije, kada je napokon bila uspostavljena teniska ravnoteža u svemiru, baš na najčudniji mogući način. Goran je osvojio Wimbledon kao 125. tenisač svijeta, kao jedini u povijesti koji je uzeo Grand Slam s pozivnicom…

Goran Ivanisevic: the man who put wild into wild card.

On the eve of The Championships 2018, relive one of #Wimbledon's most extraordinary tales ??#TakeOnHistory pic.twitter.com/6u5Zl9jxQU

— Wimbledon (@Wimbledon) July 1, 2018

I eto nas u ovoj mojoj priči, napokon, u trenutku sadašnjem. Dvadeset godina kasnije. Opet u isto vrijeme Svjetsko prvenstvo i Wimbledon. Opet su naši nogometaši prošli skupinu, na svjetskim prvenstvima prvi put nakon Francuske. I opet imamo vrlo izglednog kandidata za titulu na najvećem svjetskom teniskom turniru. Naravno, to je Marin Čilić.

Mudri ljudi kažu da se ne treba vraćati u prošlost. Ali, kako zatomiti ona sjećanja na ’98. kad su Ćirine trupe i Goran paralelno pobjeđivali i dovodili nas u stanje kolektivnog ludila? Oni mlađi ili, ako hoćete, najmlađi, nisu to doživjeli, ali ja nisam više mlad. Barem gledajući po godinama, stanje duha je nešto drugo. Bilo kako bilo, nakon prolaska skupine u Rusiji, počele su mi curiti sline. Priznajem, prebacilo me. Mašta je proradila i počeo sam razmišljati o 15. srpnju, danu u kojem Marin Čilić igra svoj drugi uzastopni finale Wimbledona, ali ovoga puta sa sretnijim završetkom, a Hrvatska igra za naslov svjetskog prvaka samo par sati kasnije. Ako ništa drugo, barem su snovi besplatni…

Ali, toliko je dugačak i težak put do ostvarenja tih snova. Nervoza, da ne kažem psihoza, počela me loviti već u subotu. Dan u kojem sam komentirao ženski i muški finale Eastbournea. Uvijek je lijepo gledati i komentirati finalne mečeve na teniskim turnirima, ali ako nema naših u njima, uživaš u tenisu i ne živciraš se. Što uopće nije loše, naprotiv. Međutim, toga dana sam živio u suboti, odradio profesionalno (barem se nadam) svoje zadatke, a zapravo sam već mislima bio u nedjelji. Kad će više ta utakmica s Danskom! A Wimbledon još nije ni počeo..

Napokon, nedjelja! Vedran, Trta i ja pripremali smo nekoliko dana studijsku emisiju uoči Wimbledona. Trebali smo je raditi uživo od 22.30, ali se netko domišljat dosjetio da je ipak snimimo (nemojte ovo nikome reći!) par sati ranije, kako bismo koliko-toliko u miru mogli gledati utakmicu. Uoči emisije sam živčan, a nije mi jasno zašto? Odradio sam ih već ”mali milijun”. U redu, puno više ranije u svojoj karijeri u nekom drugom formatu i na nekom drugom mediju, ali i ovih televizijskih na Sportklubu sasvim dovoljno da ne bih trebao osjećati ”želučanu kiselinu”. Tek kasnije mi je postalo jasno. Danska! Kvragu, moramo ih proći, bolji smo, jači smo, na kladionicama smo na 1.90, a oni na 6.00. Ili tu negdje. Ali, opet… To je prva utakmica nokaut-faze, znate kako to ide, ”lopta je okrugla”… Svi govore o tom Eriksenu, a ja si mislim, on je još u Tottenhamu, iz kojeg je Modrić još prije šest godina prešao u Real Madrid. I u međuvremenu osvojio četiri Lige prvaka. Samo to, da ne spominjemo ostale naše perjanice.

http://sportklub.hr/Video/Tenis/Grand-Slam/a63949-EMISIJA-Predstavljamo-Svjetsko-prvenstvo-u-tenisu.html

I tako, završimo mi emisiju uoči Wimbledona (usput govoreći, Trta je bio odličan!), svratim u ured kod šefa koji je nekako uvijek prisutan na poslu, pa tako i u nedjelju uvečer, tek toliko da se čovjek (čitaj: djelatnik, komentator) nikad ne može opustiti, kako bismo sumirali dojmove oko emisije. Moj je plan bio odraditi taj susret s glavnim i odgovornim ”na brzaka” i brže-bolje odjuriti kući, te stići na 15. ili 20 minutu utakmice. Kad tamo, odsviraše himne i Danci nam u prvoj minuti stave za 0-1! Zar je moguće? Halo, ljudi, što je sa ’98? Gdje je zapelo? Znate onaj osjećaj kada nešto isplanirate, pa vam plan propadne u prvoj sekundi. Siguran sam da se svakome od vas barem jednom u životu dogodilo. E, tako sam se osjećao u tom trenutku. Kao, siguran sam, i mnogi od vas…

Stignem kući i eto nas na 1-1. Zabio Mandžukić već u 4. minuti utakmice, i onda do kraja, znate i sami kako je to bilo i kako je to išlo… Ono što ne znate, vrlo lako moguće da vas i ne zanima, neću vam zamjeriti, su muke jednog teniskog komentatora, dan uoči Wimbledona, kojem je jedino nogomet na pameti… Sutra igra petero naših u Wimbledonu, ali, koga briga?! Moramo proći Dansku, lako ćemo za ostalo.

Gledam utakmicu sam kod kuće, obitelj mi je na moru. Tijekom vremena shvatim po milijunti put u životu kako u sportu nema ljepše uloge od one navijačke. Siguran sam da je lijepo biti profesionalni sportaš, pogotovo vrhunski. Nisam doživio to iskustvo, ali vjerujem da je nešto posebno. Ono što znam jest osjećaj sportskog novinara ili komentatora u trenucima najvećeg zanosa, ushićenja, radosti… Da, izvanredan je. Ali, vjerujte mi, nema ljepšeg trenutka, od onog kada Raketa zabije zadnji penal, za prolaz u četvrtfinale, a ti kod kuće možeš sam-samcat urlikat glasnije od izvjesnih tenisačica u akciji. Mislim, na teniskom terenu, da me ne biste drukčije shvatili…

Od mene ovdje neće pročitati nikakvu analizu utakmice. Ne treba vam to, ionako nogometnih eksperata u našoj domovini, pa, ako hoćete, i u mojoj redakciji, ima i previše. Ipak, stavio bih naglasak na jedan trenutak. Onaj kada naš izbornik Zlatko Dalić nema živce gledati odlučujući penal, da bi samo koji trenutak kasnije odjurio hrvatskim navijačima u zagrljaj! Da, nismo odigrali utakmicu iz snova, da, možda na terenu nismo opravdali ulogu favorita u tom ogledu, da, strijepili smo i tresli se doslovno do zadnje sekunde i zadnje serije penala, u kojoj je Danijel Subašić skinuo i treći udarac Dancima, pa im ga je Rakitić zabio za pobjedu i prolaz… Ali, pobijedili smo, prošli smo! Hvala vam, dragi izborniče Zlatko Daliću, na prolasku kvalifikacija (pobjedi protiv Ukrajine), na prolasku dodatnih kvalifikacija (protiv Grčke), na prolasku skupine na SP i na plasmanu u četvrtfinale. Ali, najviše od svega, hvala vam na tom zagrljaju s navijačima. Da nema njih, sve ovo ne bi imalo smisla. Znam, zvuči kao fraza, kao klišej, možda i kao floskula, ali, to je tako. Znam iz vlastitog iskustva…

Ponedjeljak. Danas počinje Wimbledon. Cijelu godinu na Sportklubu prenosimo tenis, doslovce cijelu godinu, ali Wimbledon… To je to! To je ono natjecanje, onaj turnir za koji se živi i koji se čeka cijelu godinu. A ja, poput nekog adolescenta, nisam spavao cijelu noć, ali ne zbog početka Wimbledona, već zbog svih mogućih emocija koje su me ”pucale” od sinoć. Nema u psihologiji tog termina. Nemam nikoga kod kuće s kime bih podijelio svoje stanje, obitelj je na moru, pa sam se, eto, odlučio vama izjadati, dragi čitatelji! Ako vas još ima. Nisam od onih koji ”visi” na društvenim mrežama, nemam ni svoj Facebook profil, jednostavno me to ne zanima… Ali, baš sam osjetio potrebu nešto reći (napisati), podijeliti tu svoju emociju s vama, koliko me ova utakmica s Dansom potrošila…

Vratimo se na početak prošlog odlomka. Ponedjeljak. Budim se i sliježem dojmove. Mi smo u četvrfinalu i igramo protiv Rusije za polufinale! Može li bolje? Teško. Uzgred, budi rečeno, naša košarkaška reprezentacija, koju je u najtežem mogućem trenutku preuzeo Zula, dobila je Talijane i Rumunje u gostima u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo i vratila se u igru za plasman na isto. Te dvije važne pobjede su prošle u sjeni nogometne euforije, ali mene kao vječitog i neumornog košarkaškog fana naše reprezentacije su jako razveselile. Sve je lako i lakše kada su Babo, Šiši i Zubac u ekipi. Onda i naš Babo, moj dragi kolega Marin Mrduljaš, može ”pustiti glas” i uživati u pobjedama Hrvatske. Samo neka se mi plasiramo na ”košarkaški Mundijal”, pa makar i kao treći u skupini drugog kruga. Naravno, i te košarkaške kvalifikacije su na Sportklubu, što samo povećava razinu adrenalina…

I opet, ponedjeljak. Po treći put. Ujutro s mojim dragim prijateljem i našim urednikom Ivanom Hodobom dogovaram raspored prijenosa prvog dana Wimbledona, koji još uvijek nije počeo. Velim mu, meni je svejedno što ću raditi, ima puno naših prvog dana u akciji. Ono što mu nisam rekao, ali sada vama mogu priznati, toliko sam bio ”prazan” nakon sinoćnje ”drame svih drama”, da mi je uistinu bilo sasvim svejedno. Dogovorimo se da ja krenem s Čilićem, koji igra prvi meč od svih hrvatskih predstavnika i koji je, razumije se, naša najveća perjanica…

Last year’s #Wimbledon finalist is up and running…@cilic_marin secures his spot in the second round after 105 minutes, beating Yoshihito Nishioka 6-1, 6-4, 6-4 pic.twitter.com/RySA8sxkGy

— Wimbledon (@Wimbledon) July 2, 2018

I onda, krene meč, Marin od prvog poena zavlada terenom i bez ikakvih problema prođe Japanca Nishioku. A ja se, valjda prvi puta otkad radim na Sportklubu, a tu sam od samih početaka, već 11 godina, osjećam jako umorno od prve minute prijenosa, od prvog poena. Baš, onako, izmrcvaljeno… Nisam se niti jednog trenutka pitao zašto je tome tako, dobro sam znao. Tko će dočekati subotu i Rusiju…