Neven Cvijanović samo za SK donosi zgode iz Rusije prateći nastupe hrvatske reprezentacije.
Ušli smo u treći tjedan svjetskog prvenstva i sve za sada izgleda prilično dobro. Jučer je, moram naglasiti bolje nego planirano, okončana operacija vešmašina i uz pomoć uputa iz Engleske uspjeli smo oprati tamnu robu. Posebno sam ponosan na činjenicu da je samo jednom bilo potrebe za VAR tehnologijom, kada se naša engleska sutkinja uključila kako bi presudila u koju posudu ide sredstvo za pranje, a u koju omekšivač. Za koji dan očekuje nas novi susret jer na redu je svijetlo, ali sada već imamo utakmicu u nogama, pa ne bi trebalo biti nekih većih problema.
Rusija me, za sada, ukupno gledajući, nije razočarala. Kao i svugdje drugdje na svijetu, nešto je odlično, nešto je dobro, a nešto je loše ili vrlo loše. Ako ćemo krenuti s donje strane spektra, onda moram istaknuti promet i ceste, koje su u Moskvi vrlo dobre ili odlične, a već desetak kilometara van prijestolnice katastrofalne. Na povratku iz Novgoroda, usred noći, naišli smo na krater nasred druma, bez ikakvog pretjerivanja, dubok najmanje 30 centimetara. Nas trojica na zadnjoj klupi poletjeli smo u zrak i gotovo probili krov glavama. Stali smo na prvom ugibalištu provjeriti štetu i, zaista, zadnja lijeva felga je bila prilično oštećena. Posumnjali smo hoćemo li uopće biti u stanju dovući se do Moskve, ali nakon mučne noći uspjeli smo se dočepati civilizacije. Kao uspomena na tu noć ostala mi je prilično gadna prehlada s kojom se još uvijek borim.
Što se tiče vozača i prometa, moram reći da je tu zaista sve onako kao na youtube klipovima. Nije čudno da je 90% tih “smiješnih” uradaka iz Rusije. Namjerno sam ovo “smiješnih” stavio pod navodnike jer iz perspektive putnika u autu ili vozača nije niti malo smiješno. Prvi susret s “razdraganim” ruskim vozačima imao sam već na putu s aerodroma. Taxi vožnja s Domodedova do našega stana traje oko sat, a više od pola tog vremena proveli smo vozeći se u nepostojećoj traci desno od autoceste. Vozimo se mi tako 120 na sat pokraj ceste, a da bi stvar bila još zanimljivija s naše desne strane nas pretekne neki ogromni terenac koji je vozio sigurno i dvostruko brže!!! Da vas ne davim previše, neću niti spominjati vožnju kroz Moskvu i divlja pretjecanja iz krajnje lijeve u krajnju desnu traku na cesti koja ih ima osam. Jedina dobra stvar kad je promet u pitanju jest cijena goriva. Znam da je to u našim krajevima ovih dana posebno bolna tema, ali moram vam utrljati sol na ranu. Ovdje litra benzina stoji nešto malo više od pola eura, a van grada može se naći i za manje.
Cestovni promet je definitivno ruska crna rupa, ali daleko od toga da je sve tako crno. Jučer sam pisao o prekrasnom moskovskom metrou, a kažu da je i sustav željeznica općenito vrlo dobar. No, odmaknemo li se od prometa vidjet ćemo da je Rusija zaista zadivljujuća zemlja, prelijepa na puno različitih načina. Neću ovdje puno lamentirati o prirodnim ljepotama jer nisam vidio gotovo ništa, ali mogao bih nešto reći o sjajnoj hrani. Čak i ruski fast food je neusporedivo bolji od zapadnjačkih lanaca koji sve baziraju na pizzi, hamburgeru i raznim opcijama prženog krumpira. Restoran se zove “Teremok” i za 600-njak rubalja (oko 8 eura) možete dobiti veliku porciju nevjerojatno ukusne guste juhe od lososa i slanu palačinku punjenu lososom, sirom i vrhnjem. Ja sam se jučer odlučio na tu opciju, ali naravno, nemaju samo riblji meni, već ovdje možete naručiti i tradicionalna ruska jela poput boršča ili okroške. Ovo posljednje je hladna juha pripravljena od različitih vrsta povrća, a po potrebi se može dodati i meso. Ovaj je restoran brze hrane dobar primjer i za naše podneblje kako lokalna hrana može biti jeftina i ukusna, te pripravljena po lokalnim pravilima. Morao bih ovaj tekst pokazati nekomu ovdje, pa možda dobijemo i besplatan ručak. Sumnjam da ima nekih problema za njegovo objavljinaje kod nas s obzirom da “Teremok” nećete naći nigdje izvan Rusije, naprotiv ima ga samo u Moskvi i St. Peterburgu.
Kad smo već kod hrane, slijedećih dana ću zaista pokušati otići i na neku lokalnu tržnicu i kupiti više domaćeg voća i povrća. Prije neki dan Darko i ja smo naišli na ženu koja je prodavala voće na cesti pokraj naše zgrade i odlučili smo kupiti kilogram trešanja i nešto paradajza (iliti rajčica, kako me upozoravaju da se hrvatski ispravno kaže, ali za mene je i dalje paradajz). Trešnje su izgledale dobro, te su nakraju i bile dobre. Ništa spektakularno, s obzirom da sam dobre trešnje jeo i u Hrvatskoj, i u Engleskoj, a vjerojatno ih ima svugdje. Ali zato o paradajzu bih mogao pisati danima, mogao bih napisati najljepšu odu u dvanaestercu, ep ili basnu. Takav okus nisam doživio od djetinjstva i zaista ne znam što se dogodilo s paradajzom, te gdje nas je majka priroda kaznila (ili mi nju?) kad je ova ukusna namirnica u pitanju. U svakom slučaju, ovaj paradajz je onakav kakvog ga se sjećam iz djetinjstva, s plaže na Pagu, dok se istopljena Gavrilović pašteta cijedi s komada bijeloga kruha. Da ne doživim ništa više, samo je ovaj paradajz vrijedan puta u Rusiju, ali sasvim sigurno to nije sve i zato ćemo se morati baciti u dodatnu potragu za različitim okusima ruskoga voća i povrća. Uskoro ćemo vam prirediti klasičnu reportažu s tržnice. Iako su takvi tekstovi jedinica za dosadu, ovaj put nemojte sumnjati da će biti zanimljivo!