Naš Neven Cvijanović javlja se s novim dogodovštinama iz Rusije.

Cimer se probudio s glavoboljom i loše je volje. U jednom malom dijelu razlog tomu je par piva presječenih votkom, a u većem sinoćnji poraz Srbije. “Imam ja die beste, nemačka medicina je najbolja” – inače ovakve fore pale i brzo se udobrovolji, ali jutros niti “die beste” ne pomaže. Riskiram da me pošalje u rodnu grudu jer nije mu ni do čega. U frižideru imamo neku gruzijsku limunadu, koju smo dobili kao poklon uz par piva i njihovo nacionalno jelo hačapuri koje smo sinoć pazarili na putu kući, pa ga pitam: “malo si mamuran, jesi li za ljimunad?” Još jedna šala koja nije naišla na dobar odjek. Primoren sam pribjeći krajnjoj mjeri, svojevrsnom atomskom ratu u borbi za Darkovo mentalno zadovoljstvo. Tko ga poznaje, zna da čokoladne napolitanke donekle mogu smanjiti pritisak. Nakon par hrskavih redova iz crvene kutijice stvari izgledaju malo bolje… nikako dobro, samo malo bolje.

Iskreno, mislio sam da će Srbija bez većih problema riješiti utakmicu protiv Švicarske već u prvom dijelu, posebno nakon vodećeg pogotka. Nizale su se prigode za momčad koja je rano stigla do prednosti i bio je potreban tek mali povjetarac da otpuše “švicarskog” orla daleko od Kalinjingrada. Umjesto toga, u drugom je dijelu poletio u rukama Xhake i Shaqirija. Mislim da je Srbija posao trebala okončati u prvom poluvremenu, zabiti još dva gola, “prst u uvo” i mirno ući u nastavak. Čak i kad je Švicarska izjednačila, još uvijek je to Srbiji bio dobar rezultat i pravovremenim izmjenama mogao se sačuvati bod. Zašto su stvari krenule po zlu? Ne znam zašto, on o tome puno više zna i ne želim Darku držati predavanje na tu temu. Posebno je to neugodno iz mojega kuta, nakon što je Hrvatska izborila nastavak natjecanja. Očigledno treba još vremena da ekipa sazrije, da se stvari poslože i sjednu na svoje mjesto. Možda zabadam nos tamo gdje mu nije mjesto, ali čini mi se da i afere u Savezu, te nagla promjena izbornika prije odlaska na prvenstvo nije pridonijela stvaranju dobre atmosfere. Tješim Darka kako još ništa nije izgubljeno i da Brazil nije prepreka koju Srbija ne bi mogla preskočiti. Moj ruski supu(a)tnik gleda pred sebe i kaže: “pa jeste”. Nisam siguran da me čuje i vjerojatno bi mi isto odgovorio da sam mu predložio da si zabije čačkalicu u oko.

Večeras smo pozvani u hrvatsku fan zonu u Moskvi i ne želim tamo ići s mojim ranjenim drugom, pa evo par optimističnih redaka. Nije čista kurtoazija i nije dupelizanje, već savjet iskusnog borca iz mnogih ratova s postnavijačkom depresijom. Zaboravi što je bilo, sigurno će biti još puno dobrih, ali i loših rezultata. Protiv Brazila će te sigurno izgubiti samo ako mislite da ste već izgubili, te s negativnim mislima uđete u susret. Zato, glavu gore, ništa još nije gotovo!

“Eto vidiš, Darko”, pitam ga nakon što je pročitao gornjih par rečenica “jel bolje sad?” “Pa jeste”, odgovara moj drug i već mi je jasno da je sve o’šlo u tri… i da ćemo morati udariti po nečem oštrijem od napolitanki.