Ako ćemo iskreno, prvi nastup Hrvatske na svjetskoj smotri najboljih daleko je od ljepotice prvenstva i neponovljive izvedbe, ali to nije niti bitno.

Mi Balkanci (koliko god se neki provincijski Hrvati trudili prikazati se kao “Mitteleuropa”, ipak smo Balkan) imamo tu nevjerojatnu želju, ili možda je poriv bolja riječ, tražiti dlaku u jajetu i vrlo često bespotrebno se dizati u nebesa ili defetistički padati u potpuni očaj.

Utakmica protiv Nigerije nije bila lepršava, nije bila iskričava i primamljiva, ali bila je onakva kakva je točno trebala biti. Tako svoj prvi nastup na velikim natjecanjima odrađuju i sve “velike reprezentacije”. Nijemci rijetko kada raskošno otvaraju prvenstvo, a u sličnom izdanju smo vidjeli i Francuze i Argentince.

Treba li Hrvatska pružiti više u slijedećim nastupima i je li ovo bio vrhunac igre Vatrenih? Odgovor na oba pitanja je vrlo jednostavan, potvrdan na prvo i niječan na drugo. Znam da će mi odmah mnogi navijači hrvatske reprezentacije zamjeriti, ali koliko god pokušavali sinoćnji nastup prikazati veličanstvenim i bajnim, takav definitivno nije bio. Također, s druge strane, to je bilo daleko od loše hrvatske igre.

Zlatka Dalić poznajem dvadesetak godina, iz vremena dok je još igrao za Varteks te kasnije i trenirao varaždinsku momčad. Ne mogu reći da smo ikada bili prijatelji, ali često smo znali popiti piće i razgovarati o nogometu. Usudim se reći da poznajem i njegovu nogometnu filozofiju, koja je upravo onakva kakva je bila i hrvatska igra u prvom nastupu, a to je:

Ajmo ne komplicirati i pokušati s najmanjim mogućim ulogom pokupiti maksimalno.

Je li Dalić u tome uspio? Bez ikakvih dvojbi jest, ali također je istina da će u slijedećim utakmicama ulog ipak morati povećati.

Atmosfera za vrijeme utakmice je bila hrvatsko-domaćinska, Nigerijaca gotovo da i nije bilo, a i domaćin je otvoreno stao na hrvatsku stranu. Ono što posebno treba pohvaliti jest činjenica da je čitava utakmica protekla bez ijednog incidenta; baklje ili nečega sličnog na što smo u našim krajevima navikli i što je dio nogometnog folklora.

Ipak, nije sve bilo bajno i krasno. Na žalost, pojedini hrvatski navijači ponovno su se propisno sramotili, bauljajući hodnicima stadiona u alkoholnom deliriju. Žali bože karte koju su skupo platiti i potrošenog vremena na utakmici! Također, stajao sam u redu za piće kad je jedan nazovimo “navijač” prevario jadnog prodavača koji pokušava zaraditi za život za 200-njak rubalja (cca 4 eura).

Sram me je zbog toga i još jednom se ispričavam tom gospodinu kojemu ne znam ime, iako sam ga pokušao obeštetiti na način da sam mu ostavio tih 200 rubalja kao napojnicu. Ima nas svakakvih, ali kako to naš narod kaže; u svakom žitu ima kukolja. Samo da kukolj ne prevlada…