Novi dan, novi veliki preokret, nova velika drama! Najvažnije od svega hrvatska rukometna reprezentacija još uvijek je 'živa'.
Nakon 120 minuta igre u Montpellieru nada u Tokio je itekako živa! I dok jučer nakon 45 minuta utakmice protiv Francuza nije bilo onoga koji bi doveo odlazak u Tokio u pitanje, danas nakon 45 minuta utakmice protiv Portugala malo je bilo onih koji bi se kladili u odlazak na Olimpijske igre.
U tih 45 minuta bila je to Hrvatska kakvu smo gledali u Egiptu, loša obrana bez raspoloženog golmana, bezidajni napad, tek s Čupićem kao jedinom svjetlom točkom u ova dva dana.
I onda ta završnica utakmice u kojoj smo pokazali da nismo zaboravili igrati rukomet. Istina za volju uz veliki sudački poklon, koji da su nama napravili pričali bi o ‘sucima zločincima’, kao što već navikli u ovoj zemlji.
Horvatova staloženost i hrabrost, što uvođenje Pavlovića u završnici utakmice jest, pokazuje da je možda dugogodišnje rješenje za klupu Hrvatske kakav god bio nedjeljni rasplet u Montepellieru.
Da, ne ovisimo sami o sebi jer Francuzi i Portugalci igraju utakmicu iza nas. A ne ovisimo sami o sebi jer još jednom smo pokazali da rukomet ne možemo igrati 60 minuta, nešto što je postala velika boljka ove momčadi.
A kako očekivati da igraju u istom tempu kada većina njih nisu glavne vedete u svojim momčadima, pa ovisimo o inspiraciji pojedinaca, što često nije dovoljno… Srećom u Montpellieru imamo Ćupića.
Odlazak u Tokio bio bi bez sumnje kruna ove generacije, generacije koja nam je ipak ostala dosta toga dužna. Ili jednostavno mi imamo od njih prevelika očekivanja?