Hrvatska je uz dosta poteškoća pobijedila i treću utakmicu prvog kruga na EURU. Nakon tri susreta, jasno je da još uvijek moramo poraditi na konstanti, ali na medalju se imamo pravo nadati! Piše Ivan Blažević

Ima mjesta za optimizam na ovom EURU. Iako smo nakon objektivno gledano, lošeg prvog poluvremena sumnjali u to, strašnih 15 minuta u drugoj dionici na kraju je presudilo srpskim ambicijama da se barem oproste pobjedom od još jednog razočaravajućeg turnira Srbije koji će vjerojatno koštati glave izbornika Nenada Peruničića.

Ono što smo dobili u ovom susretu su vratar i obrana, dakle, dobili smo temelje svake dobre momčadi. Sada je jasno da je rješenje za ovaj turnir sustav s jednim isturenim čovjekom, dakle 5-1. Zona je izgledala fantastično na samom početku, nošeni podrškom navijača koja je ulijevala adrenalin u krvotok naših Kauboja stigli smo do prednosti 5:2, no onda je uslijedila crna rupa. Do kraja prvog poluvremena zabili smo tek osam pogodaka, a jedina pozitivna stvar u tom razdoblju bio je vratar Marin Šego, koji je u jednom trenutku, oko sredine prve dionice, bio na nestvarnih 75%, sa šest obranjenih udaraca od osam pokušaja Srbije. Udarci s krila, s devet metara, s ‘crte’, kontre 1 na 1, nije bilo bitno, Šego je skidao sve!

Mučenje se nastavilo i na otvaranju drugog dijela, djelovalo je kao da će Srbija odvesti susret u neizvjesnu završnicu, no jedan pravi ‘push’ i Srbija je bila na koljenima.

Od 40. do 51. minute napravili smo nestvarnu seriju 9:1, a glavni zaslužni za to bili su kapetan Domagoj Duvnjak i Marin Šego. Dule je u razdoblju od 3,4 minute ukrao pet lopti, a Šego je u još kraćem vremenskom razdoblju u drugom navratu spustio ‘roletu’, upisao tri vrhunske obrane i Srbija je tu ‘puknula’.

Konačnih 15 obrana i postotak od 43 posto su impresivni i Marin je na kraju zasluženo ponio kući nagradu igrača utakmice. Na kraju je jasno, kao i protiv Crne Gore, ponovno smo pokazali dva različita lica. Ovaj put ona su se izmjenjivala i kroz prvo i kroz drugo poluvrijeme, no treba imati na umu da igrači jednostavno glavom nisu bili u ovom susretu do kraja. I ne treba im na tome zamjeriti – prvo mjesto su već osigurali, iza ugla su domaćin Austrija, a zatim i Njemačka i Španjolska. Na kraju su ipak dali maksimum, kapetan je povukao u ime ponosa, u ime nacije i osigurao slavlje s navijačima na oproštaju od Graza. Problem je i taj što previše ovisimo o kapetanu, čim izađe iz igre, osjeti se pad. Ne daj Bože neku ozljedu do kraja turnira! 

Dva različita lica, dva oprečna lica Hrvatske, tamna i svijetla strana. Bjelorusiju, onu najvažniju utakmicu, riješili smo mirno, protiv naših susjeda to je bilo malo nestabilnije. Nadamo se da će svijetla strana prevladati u drugom krugu! Onda i s ovako golobradim mladićima imamo šanse i za medalju, a to bi bio pravi uspjeh!