Donosimo pregled najvažnijih uspjeha hrvatskih sportaša u godini, u kojoj su zbog pandemije Covida-19 odgođene Olimpijske igre u Tokiju te većina ostalih velikih međunarodnih sportskih natjecanja.

Hrvatski olimpijski odbor ove je godine planirao poslati naše sportaše i sportašice na 1089 natjecanja, ali ih je održano oko 230 ili samo 21 posto. Prema službenim podacima HOO-a na svjetskim i europskim prvenstvima te svjetskim i europskim kupovima u raznim sportovima, u konkurenciji kadeta, juniora i seniora, hrvatski sportaši su osvojili 91 medalju od čega 26 zlatnih, 25 srebrnih i 40 brončanih.

Filip Zubčić u društvu Kostelića

Nakon zlatnih dana Janice i Ivice Kostelića, hrvatsko alpsko skijanje je u 2020. dobilo još jednog pobjednika u utrkama za Svjetski kup, 27-godišnjeg Zagrepčanina Filipa Zubčića. Do nje je doskijao u veleslalomu održanom u japanskoj Naebi, gdje se s 12. mjesta u prvoj vožnji i zaostatka od jedne sekunde i 58 stotinki za vodećim Norvežaninom Henrikom Kristoffersenom probio na vrh pobjedničkog postolja i pobjedio sa 74 stotinke prednosti pred Švicarcem Marcom Odermattom.

Bila je to konačna potvrda davno prije najavljenog Filipovog talenta, koji je eksplorirao u prvim danima 2020. kad je sa sedmog mjesta u prvoj vožnji na legendarnoj strmini u švicarskom Adelbodenu došao do drugog mjesta i prvi put u karijeri se našao na pobjedničkom postolju. Na sljedećem veleslalomu u njemačkom Garmischu postolje mu je pobjeglo za 11 stotinki, da bi 22. veljače zasjeo na vrh.

Prije nego što se novi koronavirus probio i u skijašku karavanu Zubčić je uspio još osvojiti drugo mjesto na veleslalomu u austrijskom Hinterstoderu te se uključio u borbu za Mali kristalni globus. Na kraju za to nije dobio priliku, ali je završio na trećem mjestu u redoslijedu veleslalomaša, sa 36 bodova zaostatka za Norvežaninom Henrikom Kristoffersenom  i 20 bodova manje od Francuza Alexisa Pinturaulta.

I na početku nove sezone Zubčić je dokazao da početak 2020. nije bio slučajan. Počeo je sa 12. mjestom u Soeldenu, a 5. prosinca je u talijanskoj Santa Caterini doskijao do svoje druge pobjede. U teškim, snježnim uvjetima zasjao je u drugoj vožnji i sa šestog mjesta se vinuo do vrha. Dva dana poslije napravio je novo čudo. U prvoj vožnji je imao tek 21. rezultat, da bi u drugoj vožnji bio uvjerljivo najbrži i na kraju osvojio treće mjesto.

Paviću US Open, Mektiću ATP Finale 

Nesvakidašnja teniska sezona, u kojoj je pandemija izazvana novim koronavirusom ostavila šestomjesečnu prazninu te prisilila organizatore wimbledonskog turnira na otkazivanje natjecanja po prvi put od Drugog svjetskog rata, rodila je i dvojicu istaknutih protagonista među hrvatskim tenisačima. Pomalo neočekivano u glavnim ulogama našli su se 27-godišnji Splićanin Mate Pavić i 31-godišnji Zagrepčanin Nikola Mektić.

Pavić je u kombinaciji s Brazilcem Brunom Soaresom postao najboljim parom u 2020. zahvaljujući sjajnim izvedbama i rezultatima od kraja kolovoza, kad je nastavljena teniska sezona. Iako se u prvom dijelu nisu mogli pohvaliti velikim pobjedama, Pavić i Soares su na završnih devet turnira u sezoni osvojili Grand Slam trofej na US Openu, igrali dva finala u Parizu, na Roland Garrosu i Mastersu u Bercyju te nesretno ostali bez polufinala na londonskom ATP Finalu.

Do trijumfa pod “izolacijskim balonom” u New Yorku Pavić i Soares su došli pobijedivši u finalu Nikolu Mektića i njegovog partnera Nizozemca Wesleyja Koolhofa (7-5, 6-3). U neobičnim okolnostima, kad je US Open prethodio Roland Garrosu, malo je nedostajalo da se ovi parovi sretnu i u borbi za pariši Grand Slam trofej, ali su sve “pokvarili” branitelji naslova Kevin Krawietz i Andreas Mies. Nijemci su prvo u polufinalu zaustavili Mektića i Koolhofa, a onda u finalu bili bolji od Pavića i Soaresa (6-3, 7-5).

Mektić i Koolhof su se Nijemcima “osvetili” u Londonu, na završnom turniru osam najboljih, preko kojih su započeli put prema najvećem trijumfu u karijeri. U skupini su već nakon dva kola osigurali prvo mjesto, a onda u polufinalu svladali Španjolca Granollersa i Argentinca Zeballosa za plasman u finale gdje su ih dočekali Austrijanac Juergen Melzer i Francuz Edouard Roger-Vasselin. Pobjedom 6-2, 3-6, 10-5 Mektić i Koolhof su u trećem zajedničkom finalu došli do prvog naslova, čime je Zagrepčanin postao prvim hrvatskim tenisačem u povijesti koji je osvojio trofej na ATP Finalu.

Bio je to ujedno i posljednji zajednički nastup Mektića s Nizozemcem, jer će od sljedeće sezone Zagrepčanin udružiti snage s reprezentativnim kolegom Matom Pavićem, s kojim će pokušati nastaviti uspjehe iz 2020. i izboriti nastup na olimpijskom turniru u Tokiju.

Nažalost, najjači hrvatski aduti u pojedinačnoj konkurenciji nisu bili na sličnoj razini kao igrači parova pa se može utvrditi da je 2020. za Bornu Ćorića i Marina Čilića bila godina rezultatske stagnacije, čak i nazadovanja. Drugu godinu zaredom su hrvatski tenisači ostali bez naslova u pojedinačnoj konkurenciji, a najbolji rezultat je ostvario Ćorić ulaskom u finale turnira u Sankt Peterburgu, gdje je u borbi za trofej poražen od Rusa Andreja Rubljova (7-6, 6-4).

Ćoriću iz 2020. ostaje i najbolji rezultat na Grand Slam turnirima u karijeri, a ostvario ga je na US Openu. Borna je došao do četvrtfinala pobijedivši na tom putu u pet setova i šestog tenisača svijeta Grka Stefanosa Tsitsipasa, a zaustavio ga je kasniji finalist Nijemac Alexander Zverev. Ćorić je godinu završio na 24. mjestu ATP ljestvice.

Ime Marina Čilića se prvi put od 2007. godine ne nalazi među 40 najboljih tenisača na kraju sezone, a 2020. je završio na 42. mjestu. Rezultatski vrhunac je doživio na Australian Openu, jedinom turniru na kojem je uspio spojiti tri pobjede što ga je dovelo do osmine finala. Na preostala dva Grand Slam turnira pobjeđivao ga je treći tenisač svijeta Austrijanac Dominic Thiem: na US Openu je to bilo u trećem kolu, a u Roland Garrosu već u prvom nastupu. Marinov najveći doprinos u 2020. su dvije pobjede na Davis Cup dvoboju protiv Indije početkom ožujka u Zagrebu, kojima je odveo Hrvatsku na finalni turnir koji će biti održan u studenom 2021.

Konstatacija o stagnaciji vrijedi i za najbolje hrvatske tenisačice. Ni Petra Martić, ni Donna Vekić nisu uspjele ponoviti rezultate iz 2019., kad su obje završile sezonu među 20 najboljih igračica svijeta. Martić je ostala u tom društvu (18. mjesto), ali Vekić je nazadovala (32. mjesto). Osječanka u cijeloj sezoni nije uspjela spojiti više od dvije pobjede, a sezonu je završila sa četiri uzastopna poraza.

Petra Martić je, ipak, bila nešto bolja, a prekid sezone je došao neposredno nakon što je na turniru u Dubaiju stigla do polufinala. Gotovo pola godine poslije do polufinala je stigla i na turniru u Palermu, prvom u nastavku sezone. Na US Openu je stigla do osmine finala, ali poraz od Kazahstanke Julije Putinceve se doima kao propuštena prilika za još jedan odličan rezultat na Grand Slam turnirima. Slično se može ustvrditi i za poraz u 3. kolu Roland Garrosa od Njemice Laure Siegemund kojim je praktično i završila ovu sezonu.

Tri doprvaka i pregršt finala za hrvatsku gimnastiku na EP-u

Europsko prvenstvo u sportskoj gimnastici koje je u prosincu, umjesto u Azerbajdžanu, održano u turskom Mersinu, ostat će upamćeno kao najuspešnije u povijesti za hrvatske gimnastičarke i gimnastičare. Istina, u Tursku nisu doputovale sve reprezentacije, konkurencija je bila oslabljena, ali to je trebalo znati iskoristiti, što su hrvatski predstavnici i učinili.

Prvi su u akciji bili gimnastičari, a Hrvatska je u Mersinu dobila tri europska doprvaka. I dok je Tin Srbić imao osjećaj da mu je Litavac Robert Tvorogal “najboljom vježbom u životu” oteo zlato, 20-godišnji Osječanin Aurel Benović je iznad svih očekivanja došao do srebra na tlu. Bolji od njega bio je samo favorizirani Izraelac Artem Dolgopjat. Filip Ude je nakon 12 godina ponovno osvojio srebrnu europsku medalju na konju s hvataljkama, a Robert Seligman je po peti put u karijeri ostao na korak do postolja na EP-u osvojivši četvrto mjesto.

Prije seniora i dvojica hrvatskih juniora su nastupili u finalu na konju s hvataljkama. Mateo Žugec je na kraju završio na četvrtom mjestu, a Liam Rabić kao peti.

Tjedan dana nakon gimnastičara u Mersin su stigle gimnastičarke i ostvarile sjajne rezultate. Ana Đerek, Tijana Korent, Christina Zwicker, Tina Zelčić i Petra Furač su se prvi put ekipno kvalificirale za finale u višeboju te završile na šestom mjestu, zaostavši nešto manje od 18 bodova iza Ukrajine koja je osvojila zlatnu medalju.

U seniorskoj konkurenciji 18-godišnja Zagrepčanka Christina Zwicker nastupala u dva finala: osvojila je 6. mjesto na dvovisinskim ručama, što je najbolji rezultat hrvatskih gimnastičarki na europskim prvenstvima, a bila je i sedma u finalu na gredi. Tijana Korent je drugi put u karijeri bila u finalu na EP-u i osvojila osmo mjesto u preskoku.

Za prvu hrvatsku medalju na europskim prvenstvima pobrinula se 15-godišnja juniorka Sara Šulekić koja je na dvovisinskim ručama osvojila naslov europske doprvakinje. Na istoj je spravi Riječanka Nika Kukuljan Frleta osvojila šesto mjesto. Sara Šulekić je nastupila u još dva finala osvojivši šesto mjesto u preskoku te osmo na tlu. Splićanka Antea Ercegović je postala sedma juniorka Europe u preskoku.

Vaterpolisti ostali bez medalje na Europskom prvenstvu

Vaterpolo je jedini sport u Hrvatskoj koji je u 2020., unatoč krizi izazvanoj pandemijom Covida-19, uspio održati sva planirana natjecanja. Štoviše, zabranu korištenja zatvorenih bazena čelnici Hrvatskog vaterpolskog saveza iskoristili su da ovaj sport  tijekom ljetnih mjeseci vrate u njegov “prirodni ambijent”, na otvorene bazene uz obalu pa smo tako ovog ljeta mogli svjedočiti spektakularnim utakmicama  pod reflektorima u Regionalnoj ligi te Kupu i prvenstvu Hrvatske koje su igrane pred gledateljima na otvorenim bazenima u Zvončacu, na Savi, u Gružu…

Najvažniji  događaj u 2020. za naš vaterpolo bio je nastup muške seniorske reprezentacije na 34. Europskom prvenstvu koje je od 12. do 24. siječnja održano u Budimpešti. Bila je to ujedno još jedna prilika izabranicima Ivice Tucka da izbore plasman na Olimpijske igre u Tokiju, nakon što su dvije takve propustili u Svjetskoj ligi i na Svjetskom prvenstvu.

Naši reprezentativci nisu krili da im je glavni cilj u Budimpešti bio osvojiti prvo mjesto i izboriti nastup u Tokiju pa su sukladno tim ambicijama nastup na EP-u otvorili s tri pobjede u A skupini, nad Njemačkom (17-9), Crnom Gorom (11-10) i Slovačkom (16-4) te uvjerljivo izborili prvo mjesto koje im je donijelo izravan plasman u četvrtfinale.

U četvrtfinalnoj utakmici Hrvatska je sa 14-11 pobijedila Grčku i izborila plasman u poluzavršnicu u kojoj su naši vaterpolisti neočekivano poraženi od Španjolske s 8-9 i time izgubili mogućnost izravnog plasmana u Tokio.

U drugom polufinalnom susretu Mađarska je pobijedila Crnu Goru s 10-8, a nakon toga u finalu boljim izvođenjem peteraca i Španjolsku s 14-13 te tako osvojila 13. naslov europskog prvaka i izborila plasman na olimpijski turnir.

U borbi za treće mjesto Hrvatska je u neizvjesnoj utakmici izgubila od Crne Gore s 9-10 i s “drvenom medaljom” završila nastup u Budimpešti te time prekinula niz osvajanja medalja na velikim natjecanjima.

Posljednju priliku za plasman na OI naša će reprezentacija imati na, zbog koronavirusa nekoliko puta odgađanom turniru u Rotterdamu, u konkurenciji 12 reprezentacija. Za plasman na OI Hrvatska mora osvojiti jedno od prva tri mjesta na turniru na kojem će glavni konkurenti biti selekcije Grčke i Crne Gore, a od europskih reprezentacija tu su još i Rusija, Francuska, Njemačka te domaćin Nizozemska, koje će čekati kiks neke od momčadi iz “favoriziranog trojca”. Unatoč svim poteškoćama i brojnim odgodama kvalifikacijskog turnira nemamo razloga sumnjati da će najtrofejnija hrvatska reprezentacija u ovoj konkurenciji izboriti plasman na Olimpijske igre u Tokiju.

Na EP-u u Budimpešti nastupila je i ženska seniorska reprezentacija, koja po kvaliteti još uvijek spada u “donji dom” europskog vaterpola pa je sukladno predviđanjima i očekivanjima zauzela 10. mjesto. Objekivno je i teško bilo očekivati da naše vaterpolistice izbore plasman među osam reprezentacija koje dolaze iz zemalja koje godinama sustavno ulažu u ženski vaterpolo koji u tim zemljama ima dugogodišnju tradiciju.

Od naše ženske reprezentacije očekuje se da bi uz nastavak sadašnjeg stručnog rada plasman među najboljih osam reprezentacija Starog kontinenta mogle izboriti na EP-u kojemu će 2022. godine domaćin biti Split.

Posebne pohvale, ove pandemijske godine, treba uputiti, ne samo čelnicima HVS-a nego i svim klupskim djelatnicima koji su ove godine, uz striktno pridržavanje svih odluka Stožera civilne zaštite, koji je 12. ožujka zabranio sve sportske aktivnosti, uspjeli održati sva klupska natjecanja.

Titulom pobjednika Kupa okitili su se vaterpolisti Mladosti koji su u finalnoj utakmici u Splitu pobijedili dubrovački Jug AO, a ‘žapci’ su bili bolji od Dubrovčana i u finalnom turniru Regionalne lige koji se igrao na bazenu u Gružu. Naime, kao pobjednik ligaškog dijela Regionalne lige Jug AO je bio domaćin završnog turnira u koji su se plasirale četiri najbolje momčadi. U polufinalnim susretima Mladost je pobijedila Jadran iz Herceg Nogog s 14-12, a Jug AO splitski Jadran s 19-11. U uzbudljivom finalu Mladost je s 15-11 savladala Jug AO i time obranila naslov pobjednika Regionalne lige, koja je protekla u apsolutnoj dominaciji zagrebačkih vaterpolista, jer je njihov član i hrvatski reprezentativac Luka Bukić proglašen najboljim igračem i sa 36 pogodaka najboljim strijelcem, a za najboljeg vratara je izabran kapetan Mladosti Ivan Marcelić.

Nakon takve dominacije Mladostaša malo tko je očekivao da će pitanje novog prvaka Hrvatske biti riješeno u samo tri utakmice. Dubrovački Jug AO je u prvoj utakmici na svom bazenu nakon neizvjesne borbe do pobjede od 18-15 došao boljim izvođenjem peteraca, a na isti način su Jugaši i u Zagrebu pobijedili s 13-11 te time poveli 2-0 i sasvim se približili osvajanju prvenstva Hrvatske.

Ipak, nitko nije očekivao da će odabranici Vjekoslava Kobešćaka u trećoj utakmici takvom lakoćom “potopiti” Mladost protiv koje su na poluvremenu vodili s nevjerojatnih 10-0. Nitko ne zna što se događalo u redovima Mladosti čiji su vaterpolisti prvi gol zabili iz peterca pri kraju treće četvrtine kada je na semaforu rezultat bio 14-1. Utakmica je na kraju završena pobjedom Juga AO s nestvarnih 19-3. To je bio Jugov 16. naslov prvaka Hrvatske i njihov 64. trofej u povijesti.

(Hina)