Razgovarali smo s Ivicom Kostelićem koji nam se javio s Kariba nakon avanture života. Čak je 22 dana proveo na transatlantskoj jedriličarskoj utrci Transat Jacques Vabre i od 45. brodova završio je sa svojim partnerom Callisteom Antoineom na 17. mjestu. Otkrio nam je dojmove nakon svega.

Kakav je osjećaj, 17. od 45. brodova?

“Osjećaj je odličan, jako dugačka regata, preko tri tjedna, puno promjenjivih uvjeta i svake sekunde moraš tjerati brod do maksimuma. Puno emocija, nespavanja i onda te emocije su recipročne tom nespavanju i trudu koji je uložen u tu regatu i rezultat.”

Koliko ste sretni zbog ulaska u top 20?

“Jako smo zadovoljni jer smo ostvarili svoj cilj, s druge strane u jednom trenutku smo bili među deset, pa i u jednom trenutku među tri. To je nešto što nismo očekivali, ali to znači da smo jedrili jako dobru regatu, iako imamo brod koji je inferiorniji od ovih novih dizajna i na tu činjenicu smo jako ponosni. Naš cilj je bio da završimo u prvom dijelu flote, možda u prvih 15, ali ne mogu ništa predbaciti.”

Što je bilo najteže u ova 22 dana?

“Najteže je prisliti sam sebe da tjeraš brod na 100 posto potencijala i to zahtijeva da cijeli svoj život na brodu podrediš tome da brod ide što brže. To nije lako, moraš jesti i spavati. Meni osobno je bio doživljaj da smo drugi dan kod Britanije jedrili po plićinama, bilo je jako stresno. To će mi naravno ostati u uspomeni, i naravno da smo na pola puta bili među prvih tri.”

Je li vas bilo strah u ijednom trenutku?

“Ne, nije me bilo strah, bilo mi je neugodno kad smo morali prolaziti kroz plićine, ali to je tako. Ja sam mornar s Mediterana i mi nismo naviknuti da moramo raditi takve ekstremne stvari.”

Koliko je bilo spavanja, jeste li uspjeli što odspavati?

“Pa spavanja je bilo onako, malo. Iako kad smo ušli u pasate kad smo imali stabilne uvjete, onda je spavanja bilo dosta. Nikada ne spavaš sat vremena u komadu, ali spavaš nekoliko puta dnevno u takvim mahovima. Nekad znaš skupiti čak šest, sedam sati sna, tako da nije loše. Imali smo dva dana u kojima smo spavali ukupno dva, tri sata u 48 sati.”

Proslavili ste i rođendan na brodu, kako je to izgledalo?

“Bilo je improvizirano. Stavili smo čokoladu između dvije šnite dvopeka, piknuli smo vilicu na to, stavili papir na vilicu, zapalili papir tako da glumi svijećicu. Onda je Calliste otpjevao ‘happy birthday’. Mogu reći da smo uživali u toj čokoladi zato što je bila zadnja čokolada koju smo imali.”

Što je s hranom, jel vam bilo dovoljno svega?

“Sasvim iskreno ću reći na kraju su u torbi ostale dvije vrećice čaja.”

Što ste sve radili tih 22 dana, je li bilo dosadno u bilo kojem trenutku?

“Bilo je dosta monotono. Jednom kad pustite autopilot da vozi, on može nekoliko sati bez nekakvog manevra i akcije. Tu je naravno dosadno, ako nemate glazbe, ako vam partner u tom trenutku spava…”

Što se slušalo na brodu?

“Slušao sam svašta. Ja sam tu playlistu napravio prije odlaska na brod, manje od 100 pjesama koje su se vrtile cijelo vrijeme. AC DC, nekakve laganice, čak sam imao i Milu Hrnića ‘Dalmacijo, ljubav si vječna’, Madonna, bilo je i klasične glazbe.”

Biste li ponovili ovu avanturu života?

“Ponovio bih naravno. Mislim da s jedriličarske strane čovjek iznimno napreduje u ovakvim regatama. Drago mi je da sam to napravio i napravit ću to ponovno.”

Što je sljedeće, skijanje, jedrenje?

“Moram za nekoliko dana već biti u Val d’Iseru na Svjetskom kupu zajedno s reprezentacijom i mi smo trenutno na Karibima. Za par dana smo već na minus temperaturama opet u Francuskoj tako da će to biti dosta šok. Ali dobro je to, la vita e belle.”

“Dosta je da se naspavam par noći i onda sam ok.”