Gost podcasta ove srijede bio je bivši rukometaš Zagreba i hrvatske reprezentacije Damir Bičanić.

Odlaziš u mirovinu, kako je došlo do odluke?

Svaki sportaš kada dođe u određene godine mora donijeti ovakvu odluku, nije to lako, ali splet okolnosti, pandemija koronavirusa ubrzala je odluku, možda je bio nesretno sretan slučaj što su ozljeda stopala i operacija prekinuli moju karijeru, pa se još dogodila pandemija, shvatio sam da je pauza prevelika kada se sve posloži i da će se biti teško vratiti u formu.

Kroz kakve si promjene prošao u završnici karijere, jesi li osjećao da je sve teže igrati na vrhunskoj razini?

Teško je generalizirati po tom pitanju, svaki je sport različit, rukomet je težak sport, izazovan, ima puno kretnji, kontakta, sprintova, kad se dođe u neke godine to se osjeti. U mom slučaju sam možda i imao sreće što nisam imao teže ozljede, ovogodišnja ozljeda je zapravo bila najteža. Treba uzeti u obzir što govori i glava, ne samo tijelo. Dosta sam rano počeo igrati rukomet, otišao u inozemstvo, pred kraj je i pala motivacija, kad se to izgubi vrijeme je za kraj.

Rođen si Vukovarac, a počeo si rukomet igrati u Umagu. Što pamtiš s početka karijere?

Mislim da je ta priča interesantna, u ono vrijeme većina klinaca u Umagu igrali su tenis, uostalom kao i ja. Slučajno sam završio u rukometu gdje sam igrao za svoj razred u školi. Treneri su prepoznali talent i od mojih roditelja zatražili dozvolu da zaigram rukomet. Na kraju sam se tako odlučio jer je to kolektivni sport, a imao sam i puno prijatelja koji su igrali rukomet. Kroz tenis bi se teže probio. U tim počecima, primjerice, nitko ne razmišlja o novcu, svi počinju iz ljubavi prema sportu, a kasnije se u jednoj fazi karijere počne razmišljati o financijama, ali meni to nije bio prioritet.

Imaš veliko iskustvo igranja u inozemstvu, konkretno u Ademar Leonu i Chamberyju? Možeš li usporediti španjolski i francuski rukomet?

Leon je prekrasan gradić, studentski, a ima dugu rukometnu tradiciju i tamo je rukomet zapravo jedini sport. Cijela regija je živjela za klub. Tamo je igralo mnogo španjolskih reprezentativaca, klub je to koji je izbacio najviše talenata u zemlji. Što se stila igre tiče, španjolski rukomet je sličniji hrvatskom nego francuskom, u Španjolskoj se taktički postavlja igra do vrhunca, sve se točno zna kako odigrati pojedinu akciju. Hrvatska je nešto između te dvije zemlje, volimo dobru obranu, ali se i puno radi na taktici.

U Chamberyju si proveo najveći dio karijere, tada je bilo jedno drugačije vrijeme u odnosu na sadašnje kada dominira bogati PSG?

Sedam godina proveo sam u Chamberyju, ne bih rekao da je to bio vrhunac moje karijere, sad na kraju sam u Zagrebu imao lijepo iskustvo. Sjećam se još iz Ademara kada smo u finalu kupa pobijedili Barcelonu. U Francuskoj sam se odlučio na Chambery zbog samog kluba koji je sjajno organiziran, kao u Leonu, i Chambery je mali klub s odličnom podrškom pa sam tamo uživao.

PSG je danas nedodirljiv, kako je zapravo izgledala ta promjena u francuskom rukometu dolaskom bogatih Arapa?

Prve dvije ili tri godine bila je velika borba između Chamberyja i Montpelliera, bile su odlične završnice prvenstva, dva puta smo bili drugi, izgubili smo neka finala, to je bio rukometni klasik. U tim trenucima pojavio se Pariz, građen dosta umjetno, kupovali su se igrači iako klub nije imao veliki status, tek se kasnije razvio do razine koja su danas. Za klub se ne navija nešto posebno kad je rukomet u pitanju, iako su nekad imali stotinjak baš privrženih navijača. PSG nije baš suvereno osvajao prvenstva, dominantni su, ali ne toliko. Za mene su klubovi s tradicijom uvijek bili značajniji.

Imaš li omiljenog suigrača iz ove dvije zemlje?

U Ademaru sam igrao s Buntićem i Alilovićem, iz tog kluba su mi njih dvojica najdraži suigrači. U Chamberyju bio je Cedric Paty, desno krilo, olimpijsko zlato iz Pekinga, zatim Gregoire Detrez, odlično smo surađivali.

Iz igračke perspektive, koje su bile tvoje najveće prednosti, a koje mane, možda kada bi mogao, neke od njih bi retroaktivno poboljšao?

Obrana je bila moja najveća mana, u Chamberiyju su od mene pokušali napraviti igrača u dva smjera, ali nije to bilo spektakularno. Kasnije kad sam sazrio svi treneri su imali dojam da ne znam igrati obranu, štedjeli su me za napad i to me pratilo kroz čitavu karijeru, a u nekim trenucima to mi je smetalo. Ali zato sam u napadu bio raznovrstan, imao sam dobar skok šut izvana, bio sam i dobar igrač jedan na jedan.

Kako pamtiš neke od svojih najboljih utakmica?

Najviše golova sam zabio jednom u Francuskoj 12, u ligi prvaka 11, za Zagreb sam zabio također 11 u SEHA ligi prije dvije godine, za Osijek sam jednom zabio 14, to mi je rekord. Od najdražih utakmica, prvi nastup za Zagreb, Liga prvaka protiv San Antonija, imali su vrhunsku ekipu, tada sam bio klinac, a odigrao sam odličnu utakmicu. Davora Dominikovića, koji je igrao u Pamploni, jednom sam prošao jedan na jedan, bilo je sjajno.

Jesi li bio impresioniran kao mladi igrač, kada je ispred tebe izašla jedna velika rukometna zvijezda poput primjerice Ivana Balića?

Kad sam bio klinac idoli su mi bili Patrik Ćavar i Zvonimir Bilić, zadnje godine bio sam im suigrač u tadašnjem Agram Medveščaku, imam dosta prijatelja iz tih dana. Sjećam se u Osijeku, ušli smo u prvu ligu, imao sam 16 godina, a kada je Valter Matošević stao ispred mene stisnulo mi se u duši!

Nastup Hrvatske na EURU, potvrda kvalitete ili veliko iznenađenje?

Rekao bih da je to potvrda, ako ćemo biti realni, okosnica momčadi, sedam-osam igrača nositelji su igre u velikim klubovima, a ako to nisu, članovi su najbolje sedmorke. Iznenađenje, možda malo, ali kako su se dizali iz utakmice u utakmicu bilo je sve bolje, naša obrana je bila najbolja koju sam kod nas vidio od Atene 2004. godine, s isturenim Duvnjakom bilo je sjajno.

Mnogi će reći da smo imali sreće jer su rano ispali Danci i Francuzi, ali mi smo pokazali i veliki karakter kad smo se vraćali iz izgubljenih utakmica?

Sigurno je da smo imali sreće sa ždrijebom, ne možemo reći da nismo, ali to nema nikakve veze s konačnim rezultatom. Možda smo bili odmorniji u završnici natjecanja, međutim to ne umanjuje medalju, Lino se dokazao puno puta, u reprezentaciji i klubovima, sigurno je da su njegove zasluge velike. Osobno ga poznajem, iznimno ga poštujem. Fenomenalan je trener.

Posjeduješ pet medalja u igri za reprezentaciju, jedna s Mediteranskih igara, koja ti je najdraža?

Londonska, olimpijska medalja, mislim da ne postoji sportaš na svijetu kojemu uspjeh na OI nije san. Bez konkurencije.

Za kojim natjecanjem najviše žališ, gdje je Hrvatska imala veću šansu za zlato?

Prvo mi je žao tih Olimpijskih igara, do utakmice s Francuzima igrali smo najbolji rukomet na turniru, njihovi igrači su se bojali utakmice, mislim da smo tada oštećeni od strane sudaca, trebali smo ići dalje. Ali utakmica za kojom najviše žalim, izgubili smo u Srbiji na Euru 2012. godine, morali smo pobijediti jer smo bili bolja momčad. Žao mi je te utakmice jer je atmosfera bila debelo na njihovoj strani, a mi nismo najbolje reagirali.

Možeš li usporediti Linu Červara i Veselina Vujovića?

Teško i dobro pitanje, morao bih razmisliti. Obojica su genijalci na svoj način s puno vrlina i pokojom manom. Jedna situacija s Linom ostala mi je u sjećanju, obojica smo bili u Umagu, trčao sam pored njegove kuće, pozvao me k sebi, imao je brojne otvorene knjige, na laptopu gomilu utakmica, tada sam shvatio da on apsolutno živi rukomet. Upornost je najveća kvaliteta. Vujović, nisam puno igrao za njega, došao je u listopadu, a zadnju sam utakmicu odigrao u prosincu, trenirao me dakle dva mjeseca. Bio je veliki sportaš, sada i trener, pamtim njegove utakmice, bio je svojedobno vrhunski igrač, ima snažnu osobnost, kod nekih igrača izaziva strahopoštovanje. Karizma je njegova najjača prednost.

Vujović u Zagrebu, odličan početak pa je pandemija koronavirusa na neki način zaustavila uspon u formi?

Promijenio je dosta stvari, ali mislim da nije u mjeri koliko je on to htio. Imali smo dva velika kiksa protiv Celja, to je problem kad trener nije došao na početku sezone, ali ako će biti sve normalno iduće sezone imat će bolju šansu nešto učiniti.

Rukomet je kao sport podosta kritiziran, uvedena su neka kontroverzna pravila, što bi promijenio da bi se rukomet nekako približio gledateljima?

Sport bi napredovao kad bi suci imali manje utjecaja na igru, pada mi na pamet da ima više video-analiza jer i sudac može propustiti neku situaciju, a toga ima dosta u rukometu. Možda bi ograničio trajanje napada po uzoru na košarku, ako je izvedivo, to je svakako glavna stvar.

Iz igračke perspektive, teško se postaviti kao igrač u svakoj situaciji, posebno u kontaktu s protivničkim igračima? Kako sucima olakšati posao?

Jako je teško, nikad nisam loše govorio o sucima, mislim da je njima zahtjevno jer ne vide sve situacije, ali isto tako njihov utjecaj je prevelik, ne njihovom krivnjom, možda povezano s tenisom trebalo bi im olakšati i omogućiti spomenute video-analize.

Kako ti se sviđa rad EHF-a, posebno u vrijeme pandemije koronavirusa, pa nova pravila u Ligi prvaka za ovu sezonu?

Do sada sam bio igrač, nisam se previše time zamarao, niti sam imao dovoljno informacija. Sad me čeka drugačija uloga, vidjet ću na koji to način sve funkcionira jer ću biti u komunikaciji s EHF-om, pandemija je šokirala cijeli svijet, sve grane života, ti su ljudi sjeli i probali naći najbolju soluciju, mislim da ne možemo suditi jesu li to bile dobre odluke, sigurno je da su htjeli sve to odraditi kako treba, ali jednostavno nije bilo rješenja.

Za kraj, kakva te uloga dalje čeka u rukometu, od prvog srpnja si u upravi Zagreba?

Bit ću jedan od direktora u klubu, zadužen za komunikaciju s međunarodnim tijelima, dakle EHF-om, s Ligom prvaka koja će se igrati u novom formatu, bit ću u komunikaciji i organizaciji, priprema kluba za novi sustav, natjecanje će biti ekskluzivnije nego do sada. Ljudi kod nas u klubu pripremali su se već dvije godine i veliki je uspjeh za Zagreb što će tamo igrati. Veseli me što ću ostati u sportu, a povezano sa studijem na Libertasu koji završavam za Međunarodne odnose, dobro će mi doći svako iskustvo.