Igor Tudor i njegov Marseille kombinacija su iz snova. Klub koji dolazi iz grada drugog po veličini u Francuskoj, iz grada koji odiše Mediteranom, prepun strastvenih i „ludih“ ljudi koji su dio svog identiteta izgradili na rivalstvu s onim većim i jačim. Piše: Bruno Roglić

Razočaranje u drugom mandatu s Hajdukom, prekid devetogodišnje dominacije u Italiji s Juventusom, predstavljanje na jugu Francuske, užasan start te svi porazi u pripremnim utakmicama.  Nakon toga izašla je vijest kako igrači traže sastanak s predsjednikom jer su nezadovoljni Tudorom, a u prvenstvenom debiju Tušo je dočekan zvižducima na Velodromu. Sve se to dogodilo trenerskoj karijeri Igora Tudora u posljednje tri sezone.

Ipak, izostavio sam ključnu stvar, sezonu koja je Tudoru donijela „transfer“ u Marseille. Tudor je prošle sezone napravio pravo čudo s Veronom, preuzeo ih je od Eusebia di Francesca nakon tri uvodna poraza te na kraju završio na nevjerojatnom devetom mjestu. Kakav je to uspjeh dovoljno govori činjenica kako će Verona iduće sezone (ako se ne dogodi nekakav veliki preokret) igrati Serie B, odnosno drugu talijansku ligu.

Tudor je u ludi grad i još luđi klub koji neodoljivo podsjećaju na Split i Hajduk, došao nakon što je s klupe neočekivano otišao još jedan luđak, Jorge Sampaoli. Sampaoli je samo jedan od brojnih trenerskih „imena“ koji su pokušali s Marseillom osvojiti naslov i ostvariti vezu s navijačima i identitetom kluba. Marcelo Bielsa, Andre Villas-Boas, Rudi Garcia pa ni Sampaoli nisu uspjeli doći do trofeja i iako Tudor možda nema trenerski pedigre kao nabrojana ekipa, čini se kako bi upravo on mogao postati ono što traži publika na Velodromu, njihov „Uno di noi“.

Sezona je počela turbulentno, odmah je otpisao najskuplje pojačanje u povijesti, Brazilca Gersona, najboljeg igrača i vođu kluba Payeta, premjestio je na klupu jer „nije dovoljno spreman i ne trči dovoljno“. Navijači nisu dobro prihvatili odlazak Sampaolija koji je imao solidnu sezonu te dolazak Tudora koji je prvim potezima pokazao da je on glavni i da će biti kako on želi.

Samo četiri mjeseca kasnije, Tudor je omiljeni lik na jugu Francuske, a čini se da je slično i u Hrvatskoj. Tudor je u srijedu iz kupa izbacio moćni PSG predvođen Messijem i Neymarom, u prvenstvenu sezonu ušao je kao nitko dosad u povijesti Marseillea te još uvijek imaju realnu šansu nadati se naslovu prvaka. Tudor je svojom emocijom, gardom pobjednika, ali i neupitnim znanjem osvojio upravo one koji su mu u kolovozu zviždali.

Igor Tudor nogomet doživljava strastveno, možda i previše intenzivno. To se ne vidi samo na terenu, to se vidi i na treninzima i u razgovoru s medijima. Od svojih igrača traži isto, a često je za njih to previše pa dolazi do problema. Tudorova energija, bijes, vođenje utakmice i bahatost prema medijima koji mu nisu skloni samo su neki od razloga zbog kojeg ga smatraju „luđakom“.

Slaveći u studenom pobjednički gol protiv Monaca u samoj završnici utakmice, Tudor je neodoljivo podsjetio na Tudora koji je na samom početku njegove karijere slavio pobjednički gol na Kranjčevićevoj. Tada je mladi Tudor vodio Hajduk do pobjede nad Dragovoljem 2:1 te je „uletio“ u zagrljaj navijačima na zapadnoj tribini i tako zaradio nadimak „Uno di noi“.

Nije ovo tekst u kojem ću analizirati taktiku kojoj teži Tudor, neće biti analize čudesnog presinga kojim ubija protivnike, savršenom postavkom gdje mu stoperi sudjeluju u napadu i stvaraju višak u sredini jer sam još uvijek ljut zbog toga što mu to nije uspjelo u Splitu. Ovo je kratka oda Igoru Tudoru koji nogomet doživljava upravo onako kao i svi mi koji smo uz taj sport odrasli i koji smo buljili u ekran diveći se toj tako jednostavnoj, a opet savršenoj igri.

Tudorovo ludilo potkrepljeno je metodom i taktikom, želi igrati žestok nogomet, želi igrati divlji presing, a to se ne završava na terenu, već on to živi u svakom trenutku svog mandata. Isto to želi i od svojih igrača, potpunu predanost na terenu i izvan njega jer je to po njemu recept kada momčad može dati najviše. Tudor ne gleda imena na dresu, on će pronaći one najbolje za njegovu ideju intenzivnog nogometa i to može završiti samo na dva načina.

Ili će doživjeti katastrofu gdje će mu igrači potpuno okrenuti leđa ili će napraviti senzacionalni uspjeh kojem će se diviti nogometna javnost. Tudor trenutno Marseille vodi prema opciji broj dva, svojim vođenjem momčadi oduševljava nogometnu javnost, a igrači mu očito vjeruju. Kada ga gledam na rubu terena osjećam da je on samo jedan veliki zaljubljenik u nogomet kao i mi koji ga gledamo na malim ekranima. On je istinski „Uno di noi“, a samo o njemu ovisi koliko dugo i u kojim uvjetima može taj svoj fanatizam progurati igračima kako bi i oni osjećali isto.