Ali, eto, nije Zlatku suđeno to zlato. Stalno se oko njega mota, ali nikako da ga zgrabi.

Kamera je fokusirala Zlatka Dalića u trenutku kada je Aymeric Laporte opalio u gredu. Hrvatska je ostala u igri, a kroz glavu mi je prošlo.

“Ma, možemo biti mirni, Dalić ne može izgubiti nakon izvođenja jedanaesteraca. Barem nije nikad.”

Danska, Rusija, Japan i Brazil. Nastavi niz…

Dva španera – Petković i Majer su stavili loptu na bijelu točku. I naši komentatori su već upisali na papir – to su golovi.

Ali, eto, nije Zlatku suđeno to zlato. Stalno se oko njega mota, ali nikako da ga zgrabi.

Euforija je trajala nekoliko dana, imala je podlogu na odličnim sekvencama u polufinalu protiv Nizozemaca, te suparnik koji radi smjenu generacija, koji ima klasu, ali nije to ona ‘generacija nad generacijama’. Rotterdam je postao CRotterdam, Vatreni su natjerali svih ovih godina svoje navijače da ih prate i na kraj svijeta ako treba i svi su sanjali – dajte nam da u ruke primimo barem jedan trofej, pa iako i onaj nekad neželjene Lige nacija.

Dva sata igre protiv Španjolske, koja je izgledala bolje nego što nam se činilo nakon Italije, ali dva sata dvoboja u kojem realno nije bilo bolje momčadi. Imala je Furija bolju prigodu za “laki punch”, a našoj reprezentaciji je nedostajalo malo bolje igre u samoj završnici. U drugom poluvremenu smo imali onaj dojam da je bliže pobjedi. Bilo smo mirni, sigurni, ali nedostajalo nam je onih nekoliko minuta ludila koje smo znali servirati toliko puta u Dalićevoj eri. I naravno, mi smo puno puta potrošili sve svoje kontingente sreće.

Španjolci su znali što rade, a očito da izbornik Furije dobro studirao Vatrene, a ponajprije je uspio svoju momčad naoružati strpljenjem. Nisu dozvolili upasti u naš famozni trokut Modrić, Brzović, Kovačić, a uspjeli su stalno na travnjaku De Kuip prezentirati taj svoj fantastični nogometni gen.

Nakon Petkovićevog promašaja, hrvatski nogometaši su pognuli glavu, osjetilo se da su baš izgubili nešto što su mislili da im pripada. Jer Hrvatska je postala svjetski vrijedna momčad, postaje to već pomalo i sila. A oko 30 tisuća navijača, koji su danima ludovali po toj nizozemskoj luci je utihnulo. Sada su mogli osjetiti kako je bilo suparnicima koje smo redom rušili boljim izvođenjem kaznenih udaraca.

Bivši reprezentativci u studiju Nove TV nakon utakmice željeli su pobjeći iz studija jer se osjetilo da im je žao što ipak to zlato Modrić i društvo nisu stavili oko vrata. I ostalo je u zraku pitanje – nastavlja li svoje čarobno putovanje Luka Modrić. Jer ono je ta referentna točka oko koje možemo pričati o reprezentaciji – sutra.