Hajduk danas slavi 113. rođendan, a ovo je jedan kratki tekst o ljubavi. Kakav god to klub bio, voljeli ga ili mrzili, činjenica je da je on dio identiteta velikog broja ljudi naše male zemlje, a i šire. Danas svi navijači Hajduka slave svoje Valentinovo, dan prije onog "pravog".

Ljubav je u današnjem, modernom svijetu dosta kompleksna, a opet tako jednostavna stvar. Kako odrastate, s vremenom shvatite da ljubav ima beskonačno mnogo oblika te da je ljudi potpuno različito koncipiraju i shvaćaju. Ako ljubav postoji, uvijek je treba prihvatiti i dati sve od sebe da uspije i da ste na kraju prije svega sretni.

Ako istinski volite sport, ako vam je on utkan u genetski kod, male su šanse da se prije ili kasnije nećete emocionalno povezati s nekim klubom, sportašem, a ako ništa makar reprezentacijom svoje zemlje. Koliko god sport bio „nebitan“ pokraj obitelji, zdravlja i sreće, većina ljudi (a tako i autor ovog teksta) ipak ne uspije odoljeti iskušenjima zaljubljenosti u nekoga ili nešto iz svijeta sporta.

Ako nešto mrzim, mrzim floskule, a oko Hajduka ih bar ne nedostaje. Hajduk nije zaštita slabome, prkos moćnome, Hajduk neće biti prvak ako mu dozvole. Hajduk je samo jedan običan nogometni klub u kojeg je puno ljudi zaljubljeno, a kada ste zaljubljeni onda niste svoji. Ali, iako običan, Hajduk je itekako velik i “neobičan” klub, klub koji znači život velikom broju žitelja lijepe naše.  Grijeh bi u ovoj prilici bio ne citirati legendarnog Hajdukovog igrača iz zlatne generacije, Ivicu Hlevnjaka „Buklu“, koji je govoreći o Hajduku zaplakao jer „emocije su zaje**ne“.

Prvi doticaj s Hajdukom i Poljudom, 15. svibnja 2004. godine. Dječak od osam godina, drugi razred osnovne škole, znanje o nogometu svelo se tada na Zidaneov volej protiv Leverkusena i na Ronaldova dva zgoditka njemačkom mrgudu, Oliveru Kahnu. Otac, klasični Dalmatinac poveo je sina na posljednje kolo HNL-a i utakmicu splitskog Hajduka i Varteksa. Ukoliko Hajduk slavi, prvaci smo. Dinamo, ljuti rival, čeka kiks jer su samo dva boda iza.

Ta utakmica odredila je veliki dio identiteta i budućnosti. Hajduk je slavio, postao prvak, 35 tisuća ljudi u deliriju, nekoliko tisuća na travnjaku. Kada ste dijete od osam godina, male su šanse da takav događaj ne postane prekidač koji će vas odvući u delirij, a onda i cjeloživotnu ljubav. 20 godina nakon priznajem da sam nesretno zaljubljen. Uz mog oca, najveći krivac za to je bivši Hajdukov i reprezentativni stoper Hrvoje Vejić. On je te proklete 2004. zabio za 1:0 upravo volejom u stilu Zidanea, a ostalo je povijest. Mladi dječak se zaljubio u kulisu, ljude i igru, a nakon toga ga više ništa nije moglo odvratiti od ljubavi.

Točno 20 godina nakon, pišem tekst za Hajdukov rođendan, a od te 2004. svake sam godine bar tri puta bio na Poljudu (par godina je ta brojka bila i dvocifrena). Djeca koja su se rodila 2005. (kada je Hajduk posljednji put osvojio naslov) sada su punoljetna, a Hajduk je od tada osvojio točno nula naslova prvaka. S obzirom da je Hajduk posljednja tri naslova prvaka osvojio slaveći u posljednjem kolu protiv Varteksa (2001., 04., 05.), zlobnici bi rekli da će idući uzeti kada se Varteks vrati u elitni rang hrvatskog nogometa.

Hajduk danas, 19 godina nakon posljednjeg naslova prvaka, igra sezonu jako sličnu svim ovima prije, ali nada je ipak veća i realnija jer je Dinamo dosta pao ove godine. Ludilo oko Hajduka nikad nije bilo veće, nismo ni na sredini veljače, a već je 95 tisuća članova, unatoč čestim razočaranijima, atmosfera i optimizam u klubu i oko kluba su na zavidnoj razini. Čini mi se kako Hajdukovim svemirom vlada jedna kolektivna nesretna zaljubljenost koja će samo jačati sve dok se ne ostvari ultimativni cilj, a to je naslov prvaka.

Ljudi koji su nesretno zaljubljeni često sami sebe zavaravaju pa smo mi navijači Hajduka uspjeli sklepati parolu „ideali više od rezultata“. Naravno da Hajduk mora težiti tome da bude pošten i transparentan klub koji će se zdravo razvijati, ali činjenica je kako svi samo sanjamo tu titulu i kako bi sve dali da je uzmemo.

Psihologija se stoljećima bavi analizama ljudskog ponašanja, analizama privlačenja, zaljubljenosti i ljubavi. Kada vam je nešto lako dostupno i kada to bez problema možete imati, izgubit ćete određeni interes. A kada nešto ne možete imati, kada ste nešto izgubili, htjet ćete to više nego ikad, borit ćete se za to svim silama.

Upravo taj proces, ta luda nesretna zaljubljenost vlada Hajdukovim pukom danas. Hajduk je veliki klub, Hajduk je osvajao naslove u nizovima, a samo u Hrvatskoj šest je puta bio prvak. Hajduk sada, kada je situacija što se tiče uspjeha najgora u modernijoj povijesti (od 70-e), ima daleko najveću vojsku ljudi oko sebe. I dok je tako tribine će biti pune i nakon novih razočaranja slušat ćemo „Ljubav je bol“, „Dao sam ti dušu“, a ljubav koju osjećamo prema našem klubu bit će još jača. Hoćemo li ikada dočekati da se nesretna ljubav pretvori u sretnu, ostaje za vidjeti, ali činjenica je da će Hajduk uvijek imati bezrezervnu podršku u traženju svoje sreće i ispunjenju ultimativnog cilja.

Sretan ti 113. rođendan Hajduče, a nesretno zaljubljenima, sretno Valentinovo!