Subota 2. ožujka, te nedjelja 10. ožujka . 2024. godine su, pokazat će budućnost, najvažniji su trenuci u novijoj Dinamovoj povijesti. Diktatora više neće biti, a model je već sad u skladu s demokracijom, a može biti još samo nadograđen

“Od sada će kao u Splitu ulica voditi klub!”- bili su česti komentari na društvenim mrežama nakon što je najprije nestao Zdravko Mamić, nakon njega Antolić, te na kraju i Mirko Barišić. I danas ima dosta zagovornika teze da će Dinamo izgledati kao Hajduk.

Četrnaest godina je skupina ljudi koji vole Dinamo, a ne slažu se s diktaturom Zdravka Mamića i njegovih slugu na zidu vlastite sobe imali poruku: Jedan član, jedan glas!

Da, ali taj glas ne smiju imati potkupljive ulizice i Mamićevu glasačku mašineriju, sluge gospodara, nego pravi, istinski dinamovci koji vole svoj klub, koji žele da ih predstavljaju sposobni poslovni ljudi, koji su izgradili svoje karijere na obrazovanu, radu i etičkim vrijednostima. Samo ti ljudi koji su se godinama potiho okupljali, sjedili, razmišljali i tražili način kako da se Mamić skine s vlasti i ponovno pokuša sa zdravom jezgrom i vjerom da služe Dinamu, a ne da od Dinama imaju koristi, znaju kroz što su sve morali proći da bi im se jednog dana dogodilo “Dinamovo proljeće”. Naslov prvaka dinamovci su čekali 24 godine (generacija 1982.), proljeće u Europi četiri desetljeća, a na demokratski izabranu skupštinu Dinama tamo od 1945. godine i trenutka kada je Dinamo osnovan.

Što se događalo u Maksimirskoj 128. gotovo dva desetljeća? Zdravko Mamić, koji se vječno motao oko Dinama, bio prvi suradnik Ćire Blaževića u devedesetim godinama, nije se dugo zadržao, jer nije odgovarao Franji Tuđmanu. Smatrao ga je nedostojnom osobom da bilo što bude u Dinamu. No, čekao je Zdravko Mamić svoju priliku, te je 2002. godine postao Dinamov Izvršni dopredsjednik, a na tu funkciju ga je postavio Mirko Barišić, vječni Dinamov predsjednik. No, vrlo brzo se Mamić nametuo kao prvi operativac, a kroz nekoliko godina Mirko Barišić je postao sam privjesak Dinamovog gazde.

Mamić je u Dubrovniku organizirao press konferenciju na kojoj je ‘zgazio’ legendu kluba Velimira Zajeca, ljubimca BBB-a, te na taj način preuzima vlast u klubu. U prvim godinama Dinamu stižu izdašna financijska sredstva od strane Grada kojim upravlja Bandić. Ubrzo su se ‘našla ta dvojica’ i njihova veza je trajala do pred sam Bandićev kraj, a bez gradske pomoći Mamić ne bi mogao izgraditi temelje. Mamić je počeo s Ćirom, osvojio naslov, nakon toga ga je smijenio. Naravno, ta opsesija s Ćirom, koji mu je bio kum ali i mentor u mladosti, da ga nadmaši i postane veći od njega je nešto što je hranilo Mamićev ego.

Ključni trenutak za cijelu ovu priču odigrao se u proljeće 2005. godine. Dinamo je ispao u Kupu, te u posljednjem kolu osnovnog dijela sezone izgubio u Koprivnici te igrao Ligu za ostanak, koju su navijači odmah prozvali Ligom za bedaka. Mamić je tada izveo svoj patetični performans, dao ostavku, napustio klub, odnio sliku svog oca, premda je u glavi imao sasvim drukčiji plan. Kako je već tada kontrolirao i svoje suradnike i skupštinu Dinama, vrlo brzo se vratio u svoj ured u kojem je ostao sve do kasnijih uhićenja. Cijelo to vrijeme su mu BBB puhali za vratom, od upada navijača na trening i skidanja dresova s igrača, do stalnog pritiska i na tribinama, ali i medijskom balonu. Tada lukavi šef povlači potez – na klupu je sjeo Josip Kuže, ljubimac Dinamovog puka. Nakon ‘Lige za bedaka’ Mamić je posalo poruku:

“Dinamo će sljedećih deset godina biti prvak!”

Očito je Mamić imao razrađen plan, kako i na koji način će to ostvariti. Dinamu su se dolaskom Kužea do kraja vratili navijači i u toj sezoni prosjek gledatelja je bio 12.700, Sjever je bio pun i sve je izgledalo idilično. Ali kako je Dinamo klub u kojem idila kratko traje, navijačka fasnicaija Kužeom, a ne Mamićem, što je on cijeli život tražio kao potvrdu svog postojanja, dovela je do polaganog okretanja leđa omiljenom treneru. “Josip Kuže – Uno di noi” ostat će vječna uspomena, a brojni zagrebački grafiti njemu u čast ostat će kao spomenik, jednom od najdražih Dinamovh trenera.

Kuže je smijenjen nakon prvog poraza u prvenstvu od Šibenika u gostima čime Mamić pokazuje Sjeveru kako stvari stoje, a BBB na prvoj domaćoj utakmici protiv Pule objavljuju Mamiću rat porukom “Mamiću smijeni sebe, a ne druge!” te skandiranjem koje od tada postaje simbolom borbe protiv njegove diktatorske samovolje: “Mamiću Cigane, odlazi iz Svetinje! – piše u feljtonu Kronologija jednog ludila.

Sve to dovelo je do revolota BBB i počinje višegodišnja borba protiv Dinamovog gazde. Prva peticija je potpisivana 2009. godine kada se 18 tisuća navijača izjasnilo da ne žele klub uništenog identiteta, u klub koji laže vlastitim navijačima, vrijeđa ih, ponižava i maltretira, a povrh svega služi za bogaćenje jedne obitelji. Zajedno za Dinamo, inicijativa četvorice kapetana – Šimić, Bišćan, Marić, Šokota, koja je sakupila više od 50.000 glasova protiv vladavine ZM u Maksimiru. Na kraju je “Dinamo to smo mi” imala osnovni cilj da stopira preoblikovanje Dinama kako bi to odgovaralo prvom čovjeku Dinama, istovremeno i dalje bjeguncu od hrvatskog pravosuđa.

“Kada nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost!” Šestog rujna 2014. godine na prepunoj Šalati (više od šest tisuća ljudi) navijačka skupina Bad Blue Boys podržala je malonogometaše drugoligaške momčadi Futsal Dinamo. Nekoliko godina BBB su više odlazili na utakmice svoje malonogometne momčadi, jer su u Maksimirskoj 128. uglavnom bili na crnim listama. Bile su to godine najgore okupacije kluba, a za to vrijeme Mamić je vladao i radio što god je poželio. Iako možda neki misle da kasnije peripetije sa hrvatskim pravosuđem nemaju veze s navijačima i njihovim incijativama, gore spomenute akcije i te kako su pomogle da se u jednom trenutku zapravo otkrije što je protuzakonito činio prvi čovjek zagrebačkog kluba.

Dragutin Nemec, pravni savjetnik Dinamovog proljeća, koji se sve ove godine borio da se dogodi “Dinamovo proljeće” apsolutno je zadovoljan s raspletom s posljednje Dinamove skupštine.

“Znali smo, iz dugogodišnjeg lošeg iskustva, s kim imamo posla, tako da smo do posljednje noći, kada su Hanžel i Barišić željeli napraviti puč morali biti jako, jako oprezni. Godinu dana od one skupštine u Sheratonu, gdje su se stekli uvjeti da uopće naši ljudi participiraju u klupskim tijelima, pa sve do 10. ožujka situacija je bila neizvjesna. Od prvih razgovora koji su prekinuti pa nastavljani, pa sve do pred skupštinu koja je u tom namjernom odugovlačenju sazvana kada su već isticali rokovi bili smo u podređenom položaju, jer je prethodno vodstvo uporno pokušavalo osigurati većinu, i dalje na cijelu stvar uporno gledajući kao borbu za vlast i vlastite fotelje, a ne za bolji Dinamo. No, kada smo definirali da postoje dvije izborne jedinice, obje uz minimalno poštivanje demokratskih načela birati i biti biran, tu nam se otvorila mogućnost. Naravno 25-35 je bio ustupak kako bi se lakše dogovorili i u budućnosti treba raditi na još demokratskom ustroju, ali srećom su ljudi shvatili da već sada došao taj trenutak, da Velimir Zajec i naša lista donose nešto novo i zdravo.”

Dakle, Dinamo je dobio novu Skupštinu, novi Izvršni i Nadzorni odbor, te sljedeće četiri godine nema potreba ništa mijenjati. Uz glavne poluge vođenja klubova, u Maksimirskoj 128. su još dodali nekoliko tijela, a posebno je zanimljivo ono koje će se baviti s članstvom. Dinamo je u svoj zlatnim godinama 1982. imao više od 50.000 članova, a povjerenici po bivšoj državi su bili vrlo aktivni i na taj način animirali navijače da se učlane u klub. Nešto slično sada također žele, kako bi što više dinamoca koji su članovi GNK Dinamo mogli izlaziti na glasanje i birati članove skupštine.

Puno se pričalo o “socios modelu” upravljanja proteklih godina. To je model “jedan član, jedan glas”, što znači da svaki punoljetni član nogometnog kluba koji uredno plaća godišnju klupsku članarinu ima pravo glasa. To se primijetilo u Prvoj izbornoj jedinici na izborima za Dinamovu skupštinu u ožujku 2024. godine. Glasovalo se za dvije liste, pobjednička je dala svojih 25 članova u skupštinu. No, da preciziramo: klubovi mogu biti ustrojeni kao udruge ili dionička društva u vlasništvu svojih članova. Taj model je popularan je članovi kluba imaju mogućnost birati predsjednika, odlučivati o ljudima koji će sjediti u Nadzornom odboru, Upravi i Izvršnom odboru. Na taj način direktno biraju smjer u kojem će klub ići.

Kada smo kod Starog kontinenta i socios modela, onda se tri zemlje upravo izdvajaju. To su Njemačka, Španjolska i Portugal.

“Kada bi pričali o nekom Dinamu dostupnom formatu onda su to uspješni članski klubovi udruge, npr. njemački poput Schalkea 04 ili Union Berlina, portugalskih Brage ili Benfice, austrijskog Rapida iz Beča. U Njemačkoj su svi klubovi organizirani ili kao čiste sportske udruge građana, ili dioničko društvo u većinskom vlasništvu udruge građana. Temeljno, takvi njemački klubovi imaju model 50% + 1 u korist udruge članova-navijača. Većinski dio i kontrolu nad klubom uvijek moraju zadržati članovi kluba. Ima tu i još jedan detalj – da 49 % udjela mogu imati investitori, ali ne mogu odlučivati o sudbini kluba, to je opet na članovima. U Portugalu mnogi klubovi funkcioniraju kao udruge građana, a masovnost u članstvu je velika – sva tri najveća kluba Benfica, Porto i Sporting imaju preko 100.000 članova, nešto slično kao Hajduk danas. Tamo članovi kluba imaju velika prava, imaju pravo sudjelovati na klupskoj skupštini a ne samo birati njezine članove, jako je razvijena kultura klupske isprepletenosti s bazom – članstvom, primjer su tzv. “Benficine kuće”. U Španjolskoj su na primjer mnogi klubovi privatizirani, što nije slučaj s Realom i Barcelonom, te Athletic Bilbaom i Osasunom. Ti klubovi su ustrojeni kao neprofitne udruge građana, članovi moraju odobriti odluke koje su vezane za financijsko i sportsko poslovanje prije nego to uđe u statut kluba i mnogo drugog. Članovi kluba stječu pravo glasa i izbora rukovodećih ljudi, a svi uključeni su ujedno i članovi kluba, što jača povezanost kluba za bazom” – pojasnio je Nemec.

Za razliku od svih europskih klubova koji su udruge građana, Dinamo je bio i ostao svojevrsna iznimka. Ranije je imao demokratski deficit koji nije imao niti jedan takav klub, a danas jedini ima predstavničku skupštinu koja bira Predsjednika i rukovodeće ljude, umjesto skupštine svih članova jednom godišnje. To ima svoje pluseve jer je logistički jednostavnije, kao i minuse, jer se ionako moraju organizirati izbori i sustav je sličniji političkoj borbi, ali ako se promijeni duh i svjetonazor dinamovaca, da smo svi tu samo zbog dobrobiti Kluba, to uopće ne mora biti nešto loše.