Životno neovisan, a karakterno potpuno izgrađen, danas Zvonimir Boban vrlo jasno artikulira svoje stavove, brani ih kako bi svaka moralna osoba to i trebala činiti, te je zapravo on upravo ono što je izjavio Miljenku Jergoviću: nije kompromitiran i čini se neupitno pošten, a to je, na našu sramotu, velika mu prednost.

Svojedobno sam na početku svoje novinarske karijere napisao:

“Puno je upitnika ostalo uz odlazak Zvonimira Bobana u Milano, a obitelj je nagrađena od prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana koji je omogućio da obitelj Boban u pretvorbi lako dođe do tvrtke “Lovački rog.”

Zvonimir Boban, moj vršnjak, kojeg je tata obožavao (ja sam fan club Robert Prosinečki), to mi je jako zamjerio.

“Žao mi je što me nisi nazvao i provjerio tu informaciju.”

Boban je imao svoju istinu, ja svoju, no nekako smo za isti stol uspjeli sjesti u proljeće 2009. godine. Tadašnji urednik Obzora Borna Keserović je skakao do plafona u trenutku kada sam mu šapnuo:

“Možeš ostaviti par uvodnih stranica, imamo Bobana.”

Zvonimir Boban je od svog prvog pojavljivanja na maksimirskoj travi kao tinejdžerski wunderkind, pa sve do posljednjeg pisma u kojem se oprašta od Uefe – poseban! U tih 37 godina burnog i bogatog života pokušao sam shvatiti tko je Zvonimir Boban? I možda sam u tih nekoliko dana, naime toliko je trajao razgovor, koji se pretvorio i u monolog, ispovijest donekle shvatio tko je legendarni kapetan Vatrenih.

Kako svatko od nas ima svoju biografiju, povijest, prošlost i sadašnjost, tako ima i one vitalne trenutke karijere i života. I pokušao sam detektirati te najbitnije trenutke iz Bobanovog života kako bih dobio zapravo odgovor. Marinko Boban, otac ‘glavnog glumca’ iz ove priče stigao je u Zagreb s jednom velikom željom. Da Zvonimir Boban uspije u životu. Ponajprije je zamislio to kroz nogomet, no nekadašnji hrvatski kapetan, igrač Dinama i Milana od prvog je dana skrenuo pozornost na sebe.

Svijet ga je nakon zlata u Čileu 1987. godine upoznao famoznog 13. svibnja 1990. godine. Nikad odigrana utakmica Dinama i Crvene Zvezde, veliki neredi i reakcija jednog mladog čovjeka.

“Reagirao sam na jednu veliku nepravdu koja je bila toliko očita da jednostavno čovjek s minimalnim dignitetom i nacionalnim ponosom, ali i čovjek koji ima osjećaj za minimalnu pravdu, ne može ostati miran. U toj situaciji čovjek jednostavno ne može ne reagirati. Kasnije sam bio isprovociran. Da, psovao sam, svašta vikao milicajcima i bilo je s moje strane dosta provokacija prije nego što me milicajac udario. No onda sam mu ja vratio”, pojasnio je Boban.

Predvodio je Boban jednu sjajnu generaciju nogometaša, bio miljenik izbornika Ćire Blaževića, ljubimac državnog vrha, a došao je iz kraja u kojem “petokraka” i nije bila prvi izbor. S Milanom je blistao u Europi, a 1998. godine je zajedno sa svojom generacijom donio svjetsku nogometnu broncu.

“Napravio sam najveću glupost u životu. Kapetan sam, igramo polufinale SP-a, a ja izgubim loptu u crvenoj zoni, 20 metara od gola. Francuzi su izjednačili. Što ćeš, to je život. Nakon utakmice sam smršavio nekoliko kilograma, nisam mogao spavati. Još uvijek ne mogu to sebi oprostiti – vječno će patiti Boban.”

Nakon arhiviranja nogometne karijere, Zvonimir Boban je imao jasan i detaljan plan: na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je povijest na temu ‘Kršćanstvo u Rimskom Carstvu’. No, sve više ga je zanimala i književnost, koju konzumira svakodnevno i vrlo je posvećen svakodnevnoj edukaciji. Proporcionalno ulaganjem u vlastito znanje, Boban je, doduše vrlo rijetko istupao, ali kada bi to učinio bilo je to vrlo zanimljivo i znakovito. Upustio se i u ‘naš biznis’, bio je direktor Sportskih Novosti od 2004. godine, pokušavajući se oduprijeti novim trendovima u kojima više nije bilo zabranjenih tema, a mediji su pokušavali ulaziti u ‘spavaće sobe’, sve više ih je zanimao sadržaj ‘izvan nogometa’, a na svojoj koži je osjetio taj novinarski progon.

“Želim da pišemo o sportu, o ljudima koji ga čine, koji ulažu svo svoje znanje i energiju kako bi došli do uspjeha. Ali želim da pišemo i o amaterskom sportu, naša je dužnost da sport dignemo na najviši nivo čistoće i korektnosti” – pričao je svojedobno.

Posve novog Bobana sam imao prilike upoznati upravo u proljeće 2009. godine, nakon nekoliko intezivnih dana. Zanimljivo je, pitanja su apsolutno bila moja, ali svaka rečenica i svaka riječ koju je izgovorio bila je pomno secirana, skenirana i tek nakon što je pročistio i posljednji zarez odlučio je podići rampu za meni jedan od najdražih, a svakako u tom vremenu i jedan od najvažniji razgovora koje sam radio. Naslovnica Večernjeg lista, prva stranica Obzora.

“Naša se Crkva udaljila od nas. Mnogi se svećenici pretvaraju u poslovnjake, medijske zvijezde, kvazipolitičare, zanemarujući osnovne postulate svoga poslanja. Gdje su nestali duhovnjaci, gdje su se izgubili isposnici duha, čuvari naše tradicije? Izgubili su se valjda – čast iznimkama – u vremenu nove Hrvatske.

Kaptol se nije oglasio, no neki svećenici, koji su i Zvonini prijatelji i poznanici, jako su mu zamjerili što je bez dlake na jeziku progovorio o onom o čemu mnogi danas šute, a isto misle kao i Boban. Jer, Crkva se kao nikad dosad udaljila od naroda.

Hrvatski nogomet je u doba Mamića sporadično komentirao, nije tu bilo teških i ružnih riječi. Ali, definirao je svoj stav na način da ga rad u našem nogometu u ovakvim uvjetima društva u kojem smo živjeli nije adekvatno mjesto za njega. No, možda najveće iznenađenje koje smo doživjeli od slavnog kapetana je jedan intervju koji je dao Jutarnjem listu 2015. godine uoči paralamentarnih izbora.

Uskoro će izbori, još jedni od nemoralnih, histeričnih i protudemoratskih hrvatskih izbora… Glasat ćeš, da prostiš, za koga?, glasilo je pitanje novinara Miljenka Jergovića.

“Glasat ću za Zorana Milanovića, a nisam mislio nikad. Ali Zoran Milanović u zadnje vrijeme nije više isti čovjek. Nije više sterilni i ponekad bahati ideolog koji se želi dokazati samo akademskoj i političkoj javnosti koji ne pridaju pažnju našem mentalitetu, narodnom duhu i realnostima. Koliko primjećujem, sazrio je: ljudski, državnički i socijalno. Drugo: nije kompromitiran i čini se neupitno pošten, a to je, na našu sramotu, velika mu prednost.”

Bio je to šok za politički centar i desnicu, nitko nije mogao vjerovati da će Zvonimir Boban prijeći “na onu bandu” kako su tada komentirali analitičari. No, još zanimljivija bila je pozadina tog razgovora. U jednom trenutku su vodeći ljudi Hanza Medije pokušali stopirati taj razgovor, odnosno već je bilo sve spremno da taj intervju ne ugleda svjetlo dana.

“Ako ne želite ovo objaviti, imam platformu koja to želi – bio je ljut i revoltiran u tom trenutku.

Razgovor je ipak objavljen, a iste te subote Zvonimir Boban je dao otkaz svom poslodavcu Hanza Mediji, odnosno, napustio je po drugi put Sportske novosti.

Okrenuo se potpuno nogometu, Fifa ga je odmah prigrlila, kada kod kuće nije bilo pogodnog tla. Nakon toga je otišao u Milan, zajedno s Paolom Maldinijem pokušao spašavati Milan kada mu je bilo teško. Nakon toga je pronašao je novi posao – otišao je u Uefu. No, kada je vidio što namjerava slovenski pravnik nije imao dvojbu:

Razgovarao sam s predsjednikom Uefe o problemu koji se dogodio tijekom posljednjeg sastanka Uefinog Izvršnog Odbora u Hamburgu. Riječ je o prijedlogu o izmijeni statuta Uefe kako bi se Aleksandru Čeferinu, na sljedećem Kongresu 8. veljače u Parizu, omogućila nova kandidatura nakon ovog mandata koji mu je trebao biti posljednji. Nakon što sam izrazio moju najveću zabrinutost i moje potpuno neslaganje s načinom i samim prijedlogom, predsjednik Čeferin mi je odgovorio da za njega ne postoji nikakav pravni niti moralno-etički problem – i da će bez ikakve sumnje nastaviti s tom, po mom mišljenju, pogubnom idejom”, poručio je Boban, pa nastavio:

“Paradoksalno, upravo je Čeferin 2017. godine predložio i pokrenuo paket reformi koje su trebala zaštititi Uefu i europski nogomet od “lošeg upravljanja” koje je bilo “modus operandi” starog, pokvarenog i već toliko puta optuženog sustava. Glavne dvije točke reformi bile su da se ni predsjednik ni članovi Izvršnog Odbora ne mogu kandidirati više od tri puta ( 12 godina) te je uveden starosni limit od 70 godina za sve članove Izvršnog odbora.

Životno neovisan, a karakterno potpuno izgrađen, danas Zvonimir Boban vrlo jasno artikulira svoje stavove, brani ih kako bi svaka moralna osoba to i trebala činiti, te je zapravo on upravo ono što je izjavio Miljenku Jergoviću: nije kompromitiran i čini se neupitno pošten, a to je, na našu sramotu, velika mu prednost.”

Što je sljedeći korak? Dinamo se nameće kao jedan od opcija, a trenutak je kada Dinamu treba upravo jedan Zvonimir Boban. No, poznavajući legendarnog kapetana, neće se upustiti u nešto u što nije sto posto siguran i u nešto u čemu vidi “duhove prošlosti”. A, oni još uvijek stanuju u Maksimiru.