U zraku je bio miris tek izgorjelih baklji, najvjerniji navijači su bili spremni ostati pod zapadom, sve dok se ne vrati 'sveto ime to'

Kolega, s više staža i reputacije sjedio je na toplom, ja sam u masi tražio izjave ratobornih navijača, dok se masa u valovima sudarala sa specijalnim postrojbama MUP-a. Oko glave su letjele boce, bio je to jedan od onih olovnih maksimiskih dana koje sam proživio kroz svoju novinarsku karijeru. Djevojke su nestrpljivo čekale svoj cvijet ili neku romantičnu šetnju i poljubac tog 14. veljače 2000. godine, ali Bad Blue Boysi su tog poslijepodneva imali važnijeg posla.

Borba za povratkom imena Dinamo trajala je plus minus deset godina. Nešto što je posebno živciralo Franju Tuđmana. Tranasparent “Dinamo svetinja” koji je s istočne tribine prkosio pogledu iz svečane lože bio je samo poruka s kojom se višestruko silovani Dinamov navijač morao boriti. Pod krinkom domoljublja Dinamo je mogao biti samo u Pančevu, mogao je biti HAŠK, Građanski ili Croatia.

Najprije se na Pantovčaku stvarala ideja jednog nogometnog jednoumlja. Samo dva kluba – Croatia i Hajduk, premda je već u Canjugino doba splitski klub guran na marginu. I trebao je prvi predsjednik ‘otići’ na Mirogoj da bi se vratilo ime. I to u jednoj od najvećih laži, a u hrvatskoj državi su one nacionalni sport, Canjuga je otkrio kako mu je Tuđman na samrti šapnuo – vrati djeci Dinamo.

Onda je nakon 2000. i povratka famoznog imena počelo ‘silovanje’ jednog čovjeka. Uvijek iste floskule o tržišnim utakmicama, o novim trendovima kapitalizma, o prodaji kao jedinom modelu opstanka kluba. I navijaču koji je dočekao ‘sveto ime’ nakon deset godina, stiglo se u sljedećih dvadeset sve to poprilično zgaditi.

A posljednjih deset godina je vjerojatno i najmračnije doma u povijesti kluba. BBB su tretirani od gazde, ali i policije kao skupina zatvorenika iz Guantanama. We’ll never surrender – poručili su BBB! U tri desetljeća su ih željeli pokoriti i zatrti, gazila ih je Titova čizma i jugoslavenska milicija, no puno su snažnije i bolnije na Bad Blue Boyse nasrnuli Zlatko Canjuga i posebno Zdravko Mamić.

I ništa se još uvijek nije ni dogodilo ni promijenilo u Maksimirskoj 128. I mogu pričati što god hoće, ali za mene se Dinamo, kakav je bio do 1990. nikada nije vratio. Pa ni tog 14. veljače 2000. godine.

Kamenca u bubrezima je sve više, prsti na nogama su sve hladniji, mrena je na desnom oku, lijevo isto traži bolju dioptriju, a korona me skoro uništila. Čini mi se da je deset godina stariji gazda u boljoj formi. Paše mu to Međugorje. Tako da sve manje vjerujem da ću dočekati da mi se vrati – moj Dinamo.