Mateo Kovačić za službenu stranicu Chelseaja prisjetio se svojih nogometnih početaka.

“Moji su počeci bili jako veseli i zaigrani. Od rane dobi moj je cilj bio igrati nogomet. Kada sam imao između četiri i pet godina mama me odvela na prvi trening i tad su joj svi rekli da sam još premlad i da ne bih trebao početi još igrati, ali na kraju su me pustili jer smo bili jako uporni. Iako sam bio jako mlad shvatio sam od malena da sam dosta brz i da imam nešto što druga djeca nemaju. Još u vrtiću sam igrao nogomet jedan protiv trojice i bio sam prilično dobar. Rano sam shvatio da imam talent, ali moj otac je govorio da je talent bez rada ništa. Zato sam naporno radio svaki dan da bih bio tu gdje jesam”, započeo je Kovačić pa nastavio:

“Sjećam se kada sam prešao iz LASK-a u Dinamo Zagreb. Bio sam jako mlad, imao sam 12 godina. Počeo sam igrati za Dinamo i kroz nogomet sam stekao puno prijatelja. Kada sam imao 14 godina slomio sam nogu i moja je obitelj sigurno patila zbog toga. Otac mi je ostavio posao u Austriji gdje smo dobro živjeli i preselili smo se u Hrvatsku. Bio je to rizik, ali otac je vjerovao da mogu postići velike stvari u Dinamu i na kraju je imao pravo. Otac mi je bio najveća potpora, kao i cijela obitelj. Puno su žrtvovali, a ja im se pokušavam odužiti na druge načine”

“Jedna od dobrih stvari bio je susret s Lukom Modrićem. Gledam Lukine utakmice otkako sam imao otprilike deset godina, tada sam bolje počeo shvaćati nogomet. Imao sam priliku sresti ga dva puta dok sam bio klinac. Prvi put sam imao devet ili deset godina, a drugi put 14 kada ga je doveo Tottenham.”

“Tada smo se fotografirali zajedno jer bi jednom mogli biti suigrači i to se ostvarilo. Slažemo se sjajno i tako ćemo nastaviti. Sretan sam što sam upoznao tako fenomenalnu osobu. Ne samo zato što je tako sjajan igrač već je i sjajna osoba. Jako je smiren i puno ga cijenim. Uvijek je prizemljen i on treba biti primjer svim igračima.”

“Nakon loma noge vratio sam se jako i kada sam imao 16 godina upao sam u prvu momčad. To je bio moj prvi korak u profesionalnom nogometu. A moj seniorski debi za Dinamo je bio zaista poseban. Bilo je to sada već tako davno! Zabio sam gol u toj utakmici i sjećam se tog trenutka. Moj otac je tada bio najsretnija osoba jer je puno patio kad sam bio ozlijeđen i taj je gol bio za njega. Mislim da je danas najponosniji otac na svijetu. “

“Uvijek sam volio igrati nogomet i vjerovao sam u sebe, a želio bih zahvaliti Dinamu koji mi je dao priliku. Nije bilo lako dati priliku 16-godišnjem klincu jer taktički još nisam bio spreman za tu razinu, ali oprostili su mi moje slabije strane i gurali me da postanem bolji. Ja sam s druge strane davao sve od sebe. Iako tada vjerojatno nisam bio 100% spreman, Dinamo je vjerovao u mene i na kraju se isplatilo i meni i njima.”