Slovenski stručnjak Matjaž Kek otvoreno je pričao o svojem razdoblju u Rijeci, s kojom je osvojio sve domaće trofeje, i otkrio razloge odlaska, kao i još neke zanimljive detalje...

“I kad sam dolazio i kad sam odlazio, bio bih prepotentan kad ne bih znao poštovati sve ono što sam dobio od ljudi, ne samo u Rijeci nego i u Splitu, Zagrebu, Osijeku, Zaprešiću… Jedno je rivalstvo, a drugo odnos kakav se ne može kupiti u kratkom vremenu. Uvijek sam imao razinu komunikacije i poštovao sam suparnike, nikada nikog omalovažavao ili podcjenjivao. Na to sam najponosniji. Na ono što sam kroz tih pet i pol godina dobio od hrvatskog nogometa, ne samo riječkog. Sve te godine isplatile su mi se više ljudski nego financijski. To vrijeme ne mogu zaboraviti. Od hrvatskog nogometa sam stoga dobio više nego što sam mu dao”, pričao je Kek u razgovoru za Index.

Otkrio je kako je došlo do suradnje s Rijekom.

“Našli smo se u Ljubljani, na pola puta, tako se to radi. Došli su sportski direktor Srećko Juričić i Dean Šćulac, čovjek od povjerenja Damira Miškovića, kojeg sam upoznao tek kasnije, kad sam išao pogledati Rijeku protiv Istre. Sastanak nije trajao više od pola sata, a kada sam se vratio kući u Maribor, rekao sam da je to to, projekt koji bi mogao zadovoljiti moje apetite, a bez pritiska da se odmah napravi rezultat. Nismo puno pregovarali o novcu, ali taj projekt je imao temelje i osnovu koja mi je bila prihvatljiva. Njihova korektnost i srdačnost bile su mi dovoljne. Porazgovarao sam s obitelji i prihvatio ponudu.”

Osvrnuo se na rivalstva s Hajdukom i Dinamom.

“Protiv Hajduka sam izgubio samo jednom, kad je Kopić bio trener, a mi smo odigrali jednu od boljih utakmica, ali oni su dali golove. Ali bilo je i utakmica kada smo igrali grozno, a poslužio nas je rezultat. Rivalstvo Rijeke i Splita nošeno silnom željom dovelo je do nevjerojatnog niza i nikad nismo izgubili na Poljudu. Posebno je uzbudljivo bilo kad smo igrali u Dugopolju, bilo je svega i svačega, na rubu regularnosti, ali sve u granicama tolerancije. Uvijek je tako bilo u tim derbijima. S druge strane, kad smo išli na gostovanja protiv Dinama, neko vrijeme smo bili u minusu 3:0 čim bismo prošli Gorski Kotar.”

Unatoč naslovu prvaka, svim utakmicama u Europi i pobjedama nad Hajdukom, za njega je najveća utakmica ostala jedna druga.

“To je bila pobjeda u finalu Kupa u Varaždinu 2017. Za mene je kao trenera ona bila odraz karaktera, kvalitete na terenu i izvan njega. To je bila utakmica svih utakmica zbog koje se isplatilo ulagati sve te silne sate i neprospavane noći.”

Objasnio je zašto je otišao nakon pet i pol godina.

“Ništa nije bilo u pitanju osim zasićenja, možda malo ljutnje jer nam jednostavno nije išlo. Igrači su počeli razmišljati po svome, više nije bilo tog zajedništva. Imao sam osjećaj da sam se i ja malo ispraznio i pogubio. Nisam morao otići, ali da sam ostao, bio bih nepošten prema klubu koji mi je dao tako puno. Nazvao sam Damira, rekao mu da više ne ide i da je najbolje da svatko ide svojim putem. Nagovarao me, ali to je bila moja konačna odluka. Moraš biti samokritičan i objektivan, vidio sam da bi netko drugi mogao posao raditi bolje nego ja.”

Zaključio je:

“Najponosniji sam na odnose koje sam stvorio u hrvatskom nogometu. Vjerojatno zato su me nedavno zvali i Hajduk i Dinamo, ali imam ugovor s reprezentacijom svoje zemlje i ne znam što bi se trebalo dogoditi da ga pogazim. Oba kluba su vrh, ali sada opet imaju svoje trenere i svoj put. Hrvatska liga raste i to mi je strahovito drago, prepoznalo se koliko je bitna infrastruktura, sve utakmice su na TV-u, vraćaju se ljudi na stadione, a tko će biti prvak, to je pitanje za milijun dolara. Ali moja preokupacija je i dalje Slovenija, s kojom želim napraviti rezultat. U budućnosti? Vidjet ćemo…”, zagonetan je za kraj ostao Matjaž Kek.