"Tu u ovim sobama puno se toga rađalo kada je u pitanju Dinamovo proljeće. Primjerice ovdje je Velimir Zajec zajedno da Sanjinom Španovićem napisao prve stranice svoje knjige. Tu su se dogovarale mnoge stvari", otkrio nam je Krešimir Barić, s kojim smo popričali o Dinamu kroz njegovu impresivnu zbirku.

Tamo podno Medvednice, na obroncima Bukovca, u jednoj višekatnici skriva se Dinamova povijest. Na jednom mjestu toliko uspomena, toliko interesantnih priča. Sve ih čuva u glavi, pismu i na zidovima Krešimir Barić. Zagazio je u šesto desetljeće života, tako da pamti jedan zgodan dio Dinamove povijesti. Za onaj kojem nije svjedočio odlučio je pobrinuti da ga nabavi i pronađe.

Danas je i jedan od članova liste “Dinamovo proljeće” koja se kandidirala u Prvoj izbornoj jedinici na izborima za Skupštinu kluba koja će se održati 2. ožujka 2024. godine.

“Tu u ovim sobama puno se toga rađalo kada je u pitanju Dinamovo proljeće. Primjerice ovdje je Velimir Zajec zajedno da Sanjinom Španovićem napisao prve stranice svoje knjige. Tu su se dogovarale mnoge stvari”, otkrio nam je Krešimir Barić, s kojim smo popričali o Dinamu kroz njegovu impresivnu zbirku.

Kako se rodila ideja?

“Počelo je prije dvadesetak godina kada sam skupio nekoliko dresova, kada sam imao deset mislio sam da sam kralj. Tada su navijači imali jedan ili dva dresa i to je bilo to. Dinamo je 2004. godine radio kalendar Dinamovih dresova kroz povijest. Kada sam u klub donio 32 dresa svi su ostali u čudu. Sada ih imam preko 550 dresova” – počeo je svoju priču Krešimir Barić.

Na početku je imao nekoliko prijatelja koji su pomagali.

“Nažalost s nekima sam se razišao jer smo jednostavno imali drukčiji pogled na Dinamo. Onda sam krenuo sam, skupljao sam baš sve što je imalo veze s Dinamom. Šalove, zastavice, rukavice, bilo što od Dinama. Ulaznica sam imao puno pa sam i to sve stavio u album, uz koji su i statistike s utakmica i razne zanimljivosti.”

Otkrio je Krešo tko je ‘kriv’ što je toliko zavolio Dinamo.

“Moj otac je bio nogometni ovisnik, vodio me na sve utakmice. Sjedili smo na zapadu dolje, sjećam se Benfice, Torina, ostalih utakmica. Naravno u memoriju se ‘urezalo’ Dinamovo proljeće 1982. godine.”

Sjeća se i svoje prve gostujuće utakmice?

“U Mostar smo otišli kao klinci, uzeli litru džina kao sad ćemo mi cugat. Došao je tada Buba (Vladimir Vuković – legendarni navijač iz Zapruđa), nategnuo je bocu, ali ga je Dugi (Vladimir Galoić – tada vođa navijača zagrebačkog kluba) opomenuo da ostavi dečkima bocu.” Budućnost sam gledao s južne tribine, a na toj utakmici smo bili cijela obitelj – mama, sestra, tata i ja. Tata nije propuštao Dinamove utakmice u Maksimiru, jedino za razliku od mene nije išao na gostujuće Dinamove utakmice. Tu sam ljubav prenio i na svoju djecu, kćer i sin su članovi Dinama od prvog dana. Sa sinom Markom sada često idemo na utakmice, i on ode na poneko gostovanje, a ja posljednjih godina idem skoro na svaku utakmicu.”

Kroz skupljanje suvenira naš sugovornik je upoznao mnoge ljude kojima se kao klinac divio, čuo je puno neispričanih priča o povijesti kluba.

“Bio mi je san popiti kavu sa Cicom, Mlinkom, upoznao sam Lamzu, pa velikih broj igrača, a s nekima iz ovih novih generacija sam i dobar prijatelj. Do svega toga ne bi došlo da nisam bio aktivan u sakupljanju i da fanatično ne volim klub. Obitelj je tu jako važna, supruga koja je morala podnijeti dio žrtve.”

Barić od kad je Prve HNL samo dva puta nije bio na Poljudu, a ima oko 120 gostujućih utakmica samo u inozemstvu. Domaćih nije nikad niti brojao.

“Odlazim i na one prve utakmice Kupa, kada igramo u malim mjestima, s nižerazrednim klubovima i tamo uzmem poster, zastavicu. Pratim Dinamo, skupljam suvenire i to je jedan veliki dio mog života. Zato sam se sad i odlučio uključiti u ovo Dinamovo proljeće koje me podsjeća na nešto što bi našem klubu bilo dobro. Jedna je era ostala iza nas, mi smo tu da stvaramo buduću.”

Puno je igrača upoznao, s mnogima se zna, čuje, vidi. No, on je izdvojio trojicu, a to se po broju njihovih dresova i može vidjeti. U hodniku su dresovi Dominika Livakovića, nakon Dražen Ladića jednog od najboljih od samostalnosti.

“Nije jedan od najvećih, nego najveći. Ima srebro iz Rusije, iz Katara medalju, iz Lige nacija, a s Dinamom je sve osvojio. Livi je humanitarac, on je golman koji skuplja svoje dresove, tako da ih imam samo deset. Livi je sjajna osoba.” 

S današnjim Dinamovom golmanom je još bliži.

“Zagorac je ambasador Dinama, iza vrata su njegove rukavice, kopačke, on mi je većinu dresova poklonio. Bio sam u Novigradu na kupu, tražio sam ga dres, ja sam kupio dres, on je meni dao s te utakmice i on je stalni gost tu kod mene.”

Najskrovitije mjesto u Barićevom srcu ipak ima jedan Dinamov igrač.

“Često se vodi polemika koji je najbolji igrač Dinama. To je kao kada roditelja pitate koje mu je dijete draže. Dražan Jerković, Franjo Wolf, Zlatko Kranjčar, Marko Mlinarić, Stjepan Lamza, Zvone Boban, Luka Modrić…. Ako mene pitate najveći igrač Dinama je za mene Arijan Ademi. Najviše trofeja, najviše nastupa za Dinamo u Europi, još mu Ladić malo bježi po službenom broju bodova. Zezam ga da je on Drug Tito Dinama. Kad je otišao u Kinu nije prošao dan da se nismo čuli, izmijenili poruku, da nije pitao kako je u Dinamu “, zaključio je Krešimir Barić.”