Četiri puta prvak Jugoslavije i pet puta osvajač kupa, vlasnik 508 nastupa i 28 golova za Hajduk, reprezentativac Jugoslavije i jedne godine najbolji nogometaš te zemlje. Sve je to legendarni Dražen Mužinić koji je povodom današnjeg 69. rođendana dao veliki intervju za Sport Klub…

E, takvi se igrači poput Dražena Mužinića danas rijetko rađaju. Sve ih je manje. Gotovo su pa izumrla vrsta.

Iako je bio zadnji vezni, čuveni Frfa u suštini je bio polivalentan obrambeni igrač kojeg ste mogli staviti na bilo koju poziciju i on bi svoje odradio. Bio je mjerna jedinica za borbenost i požrtvovnost, oličenje pojma ‘hajdučko srce’, igrač koji bi doslovno s terena izlazio krvavih koljena. I za to nikada nije tražio nikakva priznanja i lovorike, već samo – poštovanje. Ono što mu neki ni danas ne iskazuju.

Davao se sto posto u sve što je ikada radio, a to ‘sve’ bilo je uglavnom vezano za Hajduk s kojim je 70-ih godina prošlog stoljeća harao prostorima bivše države.

Pomagao je, a to nerado spominje, braniteljima Četvrte gardijske brigade čiji je danas počasni član. To je Frfa. Uzavrelog temperamenta i emotivac do srži, izgarao je i nikad se nije štedio jer jednostavno drukčije nije znao. Zbog Hajduka je i zdravlje narušio.

Danas je zbog koječega razočaran i rezigniran, ali i pomiren i sretan. Prije svega zbog obitelji koja mu je oduvijek bila najveća podrška, ali i zbog karijere kojoj se mnogi dive.

Javili smo mu se povodom njegova posebnog dana, poželjeli se i naći uživo pa popričati, no to će ipak morati sačekati. Frfa mora paziti na zdravlje, izbjegava zatvorene i zadimljene prostorije pa smo se čuli telefonski.

Prije svega, šjor Dražene, u ime redakcije Sport Kluba sretan vam rođendan! Kakav je osjećaj imati 69?

„Hvala na čestitkama. Uh, osjećam se puno mlađe. Ne mogu vjerovati da je toliko godina prošlo.“

Kako zdravlje?

„Dobro je. Imam jedan veliki stent na srcu, uzimam tablete i izbjegavam stres koliko god mogu. Ako se gledajući nogomet na televiziji počnem nervirati, samo ugasim TV i izađem. Pogotovo kad gledam Hajduka. Opuštam se uz obitelj, šetam psa i zadovoljstvo mi je gledati moje tri unuke kako rastu, studiraju, idu naprijed… Živim na Mertojaku, pogled mi puca na moj Supetar. Držim cijeli Splitski kanal pod kontrolom! Imam veliku terasu, napravio sam i komin pa često napravimo gradele. Lijepo mi je.“

Pratite li nogomet?

„Pratim. Osim Hajduka, volim gledat’ Liverpool i generalno Premiership, ali i Atalantu. Sviđa mi se kako igraju. Klopp je po meni najbolji trener.“

A Hajduk? Idete li na utakmice na Poljud?

„Ne idem već dugo. Ima sigurno pet, šest godina. Zapravo, otkad sam imao srčani udar. A i da odem, dolje više nikoga ne poznajem. Od stare ekipe nitko nije ostao. Sve su to sad novi ljudi. Neka im je sve najbolje, a ja ću utakmice gledati kod kuće, sam. Tako mi najviše i paše jer se najmanje živciram.“

Što za vas znači Hajduk?

„Hajduk mi je bio život! Došao sam 1966. kao osnovnoškolac i do penzije bio u klubu. Što profesionalno, što volonterski. Osim one dvije godine kad sam igrao u Engleskoj. Postati igrač Hajduka uvijek je bila stvar ponosa, tako i tada u moje vrijeme. Imao sam sreću što sam debitirao već sa 17 godina. Sjećam se da je to bilo 1970. godine u Zenici protiv Čelika. Čak sam i za reprezentaciju Jugoslavije debitirao u istom tom gradu.“

Jeste li tijekom tih slavnih 70-ih godina bili svjesni rezultata koje ste ostvarivali i nasljeđa koje ste stvarali ili ste toga postali svjesni tek kasnije u budućnosti?

„Nama je to tada bilo normalno jer smo bili odgajani u pobjedničkom duhu, a imali smo i takvog trenera, velikog Tomislava Ivića. A imali smo i najboljeg predsjednika svih vremena, Tita Kirigina. Danas sam ljut kad čujem trenere kako govore da rezultat nije važan. Itekako je važan! Moraš na taj način odgajati igrače. Samo pobjeda i pobjeda, a ako može uz dobru igru, još bolje. Baš tog pobjedničkog mentaliteta nedostaje Hajduku već dugo godina.“

Kakav je bio osjećaj biti dio te čuvene generacije i imati status zvijezde u Splitu?

„Bilo je lijepo. Živjelo se dobro, na visokoj nozi, iako smo više-manje svi iz moje generacije odrasli u radničkim obiteljima. Ljudi su nas prepoznavali, počastili bi nas, nudili nam da neke stvari odradimo preko veze ako treba… Znali su nas cijeniti, bili smo rado viđeni svugdje. Ali zato, kad bi se izgubila utakmica, ne bih od srama izlazio iz kuće! Sakrio bih se sedam dana. Moglo se izgubiti, ali nitko mi nije mogao prigovoriti da se nisam borio i tukao.“

Koje fešte posebno pamtite i tko je u njima bio predvodnik?

„Slavlje smo imali skoro svake godine, a ja sam bio jedan od predvodnika u stvaranju atmosfere. Pogotovo 1979. godine kad smo osvojili Hajdukovu posljednju titulu prvaka Jugoslavije. Ta mi je bila najslađa, nakon što smo pobijedili Sarajevo u gostima 2:1. Od aerodroma u Kaštelima pa sve do Splita ulice su bile pune ljudima koji su nas dočekivali, baš kao i Stari plac.“

A otkud nadimak Frfa?

„To potječe iz mlađih uzrasta. Na treningu sam malo žešće uletio pokojnom Mariju Vuškoviću, djedu današnjeg igrača HSV-a Marija, i on mi je rekao da sam isti Frfa. Ništa mi nije bilo jasno. Što sam se više žestio, to je on sve više govorio da sam Frfa i tako je ostalo. Nikad nisam doznao zašto baš Frfa, ali sam prihvatio i kasnije mi se svidjelo. To me na kraju obilježilo.“

Koja su gostovanja u bivšoj Jugi bila najteža?

„Tuzla, Niš, Skoplje, Zenica, jedno vrijeme i Nikšić. E, to je trebalo izdržati. Tu su se osvajala prvenstva. Tada nije bilo TV prijenosa, igrači su išli ‘u meso’. Kakav VAR, igrači nisu bili nimalo zaštićeni. Trebalo je izvući živu glavu, iako smo od tih suparnika bili tehnički bolji. Jednom smo u Tuzli pobijedili 1:0, a Brani Oblaku noge su bile modre kao šljiva od silnih udaraca.“

A koga vam je od suparnika bilo najteže čuvati?

„Vladića iz Veleža. Imao je pet rješenja prije nego bi primio loptu. Bio je genijalan igrač koji zbog ‘glave’ nije napravio veću karijeru. Od stranaca je to bio Hoeness ,a uživao sam gledati Nizozemsku s Cruyffom i Njemačku s Beckenbauerom i Müllerom…“

Vidite li u nekom od današnjih nogometaša nekog tko je sličan vama kao igraču?

„Teško je biti realan, drukčija su to vremena. Znam samo da smo mi pod Ivićem igrali isto ono što danas igra Manchester City. Presing na cijeli teren i odmah oduzimanje po izgubljenoj lopti. To je i Ajax učio od nas, zato je i uzeo Ivića kasnije. Ivić je bio vizionar, on i Špaco (op.a. Stanko Poklepović).“

Je li Ivić po vama najbolji hrvatski trener svih vremena?

„Je. Bez dileme. S njim si mogao pričati samo o nogometu. Znalo se dogoditi da odemo kod njega i supruge na večeru, a on školjke i škampe na stolnjaku postavlja u formaciju, kao na nogometnom terenu. E, to je bio Ivić. Genijalac i fanatik nogometa. A često je znao reći da je puno naučio od Špace.“

A najbolja postava od nekadašnjih suigrača?

„Pa, praktički cijela moja generacija 70-ih, uz recimo Gudelja, Sliškovića, Bokšića, Jarnija… Nekoga ću sigurno preskočiti.“

Zvao vas je svojevremeno Dinamo, odbili ste?

„To je bilo kad sam bio proglašen najboljim igračem Jugoslavije (op.a. 1977. godine). Dinamov tajnik Marko Jurić došao je u Split po mene. Bila je to ponuda da zaboli glava.“

Što su vam nudili?

„Deset puta više od Hajduka! Bilo je i onih koji su me nagovarali da odem, ali ja sam znao da ne mogu bez Splita i da više nikad ne bih bio onaj stari. Nisam to mogao učiniti Hajduku i njegovim navijačima.“

Bilo je, međutim, prelazaka iz Hajduka u Dinamo i obratno, kako to komentirate?

„To je danas normalno, takav je profesionalizam. U moje vrijeme emocije su vladale više nego profesionalizam, a danas je drukčije. Svi su tada znali da me ne mogu odvući iz Hajduka pa nisu ni pokušavali, osim Dinama koji je probao.“

Da možete, što biste iz svoje karijere promijenili? Ponovili neku utakmicu, poništili neki gol…?

„Sve se vrti oko tri utakmice koje su nas zakočile na putu prema vrhu Europe. To su HSV, St. Etienne i PSV. Ma, nismo bili svjesni naše kvalitete. Uvijek smo mislili da je suparnik bolji od nas. Protiv PSV-a su nas pokrali suci, protiv HSV-a u Hamburgu isto…“

A optužbe za dezerterstvo kad ste krenuli za Norwich 1980.? Koliko vam je to odnijelo godina života?

„Ah… Htjeli su mi ‘minirati’ transfer u Norwich. Bio sam oslobođen služenja vojnog roka zbog bloka desne grane srca, međutim svejedno mi je došao poziv da moram ići u vojsku. Budući da sam imao valjanu ispričnicu, ali i dogovoren transfer, sa suprugom sam jednostavno otišao. Pričalo se tada da me čeka deset godina zatvora kad se vratim.“

Je li vas bilo strah?

„Je. Kad sam se vratio 1983., bilo mi je rečeno da me neće uhititi, nego samo oduzeti pasoš. Došli su ljudi naoružani do zubiju i rekli mi da sam uhapšen, ali su poslije saslušanja na vojnom sudu ipak rekli da se mogu braniti sa slobode uz kretanje ograničeno na deset kilometara. Pa sam ih pitao može li deset milja jer sam u Supetru na Braču imao kafić, pa su proširili to na 20 kilometara. Prošlo je godinu dana dok se sve nije riješilo, dok nisam dobio rješenje da je postupak krivo vođen i napokon bio oslobođen svih optužbi.“

Koliko vas je ta cijela afera izmučila, izmorila?

„Strašno puno. Od junaka sam postao neprijatelj države! Neki su me ljudi čak izbjegavali dok se postupak nije priveo kraju. A znate što me najviše boljelo? To što su ljudi iz Hajduka znali da sam nevin i svejedno su govorili da moram odgovarati. Bila je to baš ljudska zloća. S druge strane, žao mi je što u Engleskoj nisam pokazao što znam. Tijelom sam bio tamo, a glavom ovdje u Splitu. Bio sam rastrgan svime što se događalo u tom postupku.“

Nakon te epizode u Norwichu vratili ste se u Hajduk, ali uzalud?

„To je bio baš grub osjećaj. Potpisao sam ugovor, bio spremniji nego ikad i čekao priliku koju nikad nisam dočekao. Prije utakmice sa Željezničarom u Sarajevu rečeno mi je da ću igrati. Međutim, zadnji dan treninga vidim da nešto ne štima. Tadašnji trener Pero Nadoveza, s kojim sam igrao u početku karijere, odlučio je popuniti kadar s nekim juniorom i tu mi je krv uzavrela. Samo sam skupio kopačke i otišao.“

Imali ste tada tek 29 godina, zašto niste nastavili u nekom drugom klubu?

„U inozemstvo nisam htio, a u Jugoslaviji sam se vidio samo u Hajduku. I što ću, završio sam karijeru. Hajduk nakon toga više nije ni pitao za mene. Nisam dobio ni oproštajnu utakmicu. Na njihovu dušu. I kad umrem, ne treba mi nitko od njih. Imao sam tri odlaska, onaj zadnji kad sam bio skaut do prije nekoliko godina, i nijedan oproštaj. A jedna lijepa riječ puno ti znači…“

Osjećamo da ste revoltirani tretmanom prema sebi, ali i drugim veteranima?

„Naravno da jesam. To su ljudi koji su stvarali Hajdukovu slavnu povijest. Danas te igrače radi reda pozovu na neke prigode u Poljud. Veterani osjećaju da je to poziv pro forme, a ne iz iskrenog poštovanja. A poštovanje je sve što tražimo.“

A trener nikad niste htjeli biti?

„Nisam. Nemam za to živaca i strpljenja. Dugo sam bio skaut Hajduka, od 1997. do 2018. godine.“

Često se tijekom tog razdoblja ističe kako je Hajduku promaknuo Luka Modrić?

„Da razjasnimo to jednom zauvijek. Netko je Luku vidio, nije on došao slučajno. Vrsaljka također. Ali, Hajduk nije imao novca! Nije mogao Modriću platiti stipendiju. Nije tu kriv skaut, nego nije bilo novca. Pa mu je rečeno da dođe sljedeće godine. Grgurović je tada obećavao više od Luke. Govorilo se da ima najbolju lijevu nogu u Europi, ali je imao problem glave, gdje je Luka bio najjači. Skautski je posao da vidi i predloži, a dalje je sve na klubu. Tada smo imali možda 10-12 stipendija, a danas ih ima preko 100.“

Jeste li na kraju zadovoljni karijerom koju ste ostvarili?

„Jesam. Žao mi je samo što u Engleskoj nisam napravio više i što s Hajdukom nisam osvojio europski trofej. A mogli smo. Nitko mi ne može oduzeti sve što sam osvojio s Hajdukom, tu sreću i zadovoljstvo, a negativne stvari ću zaboraviti“, rekao nam je za kraj legendarni Mužinić koji će rođendan proslaviti skromno, u krugu obitelji i najbližih prijatelja.

Sretan vam 69., dragi Frfa!