CNN je događaj 13. 5. 1990. uvrstio među pet najvećih utakmica u povijesti nogometa

Svjedočio je stadion u Maksimiru mnogobrojnim velikim Dinamovim pobjedama, neviđenim porazima u posljednjim sekundama, ali niti jedna utakmica nije toliko puta prepričana kao neodigrani dvoboj Dinama i Crvene zvezde 13. svibnja 1990. godine. Kultni trenutak koji je CNN uvrstio u pet najvećih utakmica u povijesti ‘odigran’ je u toplo svibanjsko nedjeljno poslijepodne.

U predvečerje prvih višestranačkih izbora, kada je svima bilo jasno da ‘drugovi’ odlaze u povijest, velika skupina navijača Crvene zvezde (legenda kaže da je među njima bio i današnji predsjednik Srbije Dragan Vučić) spremala se na derbi ogled u Zagreb. U Zagreb ih je stiglo oko tri tisuće, s jednom jedinom namjerom – izazivanja nereda. Na slično su bili spremni i Bad Blue Boysi i svima je bilo zapravo negdje jasno da se sprema ‘međunacionalni pakao’. Od jutarnjih sati na zagrebačkim se ulicama vodio gerilski rat, no sve su to bile manje grupice jednih i drugi, sve je to eskaliralo na stadionu poslijepodne.

Već sredinom tjedna, tako kruži legenda, dio sjeverne tribine je bio – spreman. Naime, na sredini je ograda bila prepiljena, jer u munjevitom trenutku kada su Delije probile reklame i s jugoistočnog stajanja prodrle na južnu tribinu prema maloj skupini Dinamovih navijača, na travnjak kod sjevernog gola bila je rijeka BBB-a. U tim trenucima na travnjak je uletjela milicija, koja je nahrupila prema BBB-ovcima, pustivši Delije da orgijanju na južnoj tribini maksimirskog stadiona. Tamo smo vidjeli mučne scene, višestruko brojniji gostujući navijači napali su gledatelje, cipelarivši ih i gađajući stolicama, a milicija tu nije reagirala. Pendrek je kao i obično bio pripremljen za Dinamove navijače, koji su krenuli u obranu svog stadiona, grada i napadnutih prijatelja.

Tadašnji Dinamov rezervni vratar Miralem Ibrahimović ispričao je kako je to izgledalo.

– Već na zagrijavanju smo osjetili da nešto ne štima. Mi smo se uvijek zagrijavali na južnom golu, a u jednom trenutku sam vidio kako pada kamenje koje su Delije bacale s južnog stajanja. Vrlo brzo nam je svima bilo jasno da se ovdje neće igrati utakmica, a bio sam jedan od rijetkih igrača koji su se zadržali na travnjaku u trenucima kada su naši navijači napadnuti od strane milicije. Bilo je kaotično, igrači Crvene zvezde su otišli u svlačionicu, a znam da smo mi ostali nekoliko sati zarobljeni ispod južne tribine. Dugo smo čekali da se sve smiri, da vidimo svoje obitelji.

Tu stižemo i do mitske scene u kojoj Zvonimir Boban skače na milicajca Refika Ahmetovića.

– Sjećam se svega s ponosnom. Riskirao sam u tom trenutku svoju karijeru, ali neki drugi, bezimeni navijači, riskirali su svoje živote. Opet bih udario onog milicajca, ali nisam htio biti nikakav heroj, samo sam reagirao na nepravdu koja je trajala godinama. Junaci su išli u rat, mi smo bili samo buntovnici – rekao je na tu temu svojedobno Dinamov kapetan.

I milicajac, koji je sljedećih godina dao više intervjua nego Lepa Brena, imao je svoju verziju maksimirskih događaja.

– Nisam očekivao takvu reakciju od Bobana. Neki su me nagovarali i nakon utakmice da “ispeglamo” Bobana, ali ja nisam htio. Imao sam i napunjen pištolj, mogao sam pucati, jer sam bio napadnut na radnom mjestu.

Vladimir Galoić, navijačima poznat pod nadimkom Dugi, ispričao je svojedobno za Index kako je on sa svojim prijateljima proživio taj dan i tu sezonu:

– Svi spominju taj Bobanov udarac, pravi heroj je bio Kujtim Shala. On je prvi došao u novom Sadu kada nas je također napala milicija. Priča da je ograda prepiljena nije točna, mi nismo bili pripremljeni na te nerede, da jesmo, sigurno bi nas dio otišao na južnu tribinu i ne bi Delije tada napale naše navijače. Mi smo Delije znali prebiti u Beogradu, u Zagrebu su bili posebno zaštićeni. Na Sveticama je bila vojska, mi smo pokušali probiti, pokušali napasti Delije ali nismo uspjeli.

Nakon Bobanovog nasrtaja na milicajca, Vjekoslav Škrinjar, ni kriv ni dužan, dobio je pendrekom po leđima, a tadašnji Dinamov trener Josip Kuže odveo je Bobana prema svlačionici. U tim trenucima je na klupi Crvene zvezde bio i Željko Ražnatović Arkan, član Službe državne bezbednosti, a u devedesetim ratni zločinac i šef beogradske mafije (ubijen 2000.), kao službena osoba. Mnogi su skloni ustvrditi da je tog dana u Maksimiru počeo Domovinski rat. Svi tu utakmicu zapravo spominju kao simboličnu prekretnicu. Nakon Titove smrti 1980. godine zapravo je bilo samo pitanje kada će se urušiti temelji Jugoslavije. I ta navijačka netrpeljivost sve više je prerastala u nacionalnu netrpeljivost, koja je kao nikad prije i poslije upravo eskalirala te nedjelju u Maksimiru. I danas ispod zapadne tribine stoji spomenik na kojem piše “Svim navijačima Dinama za koje je rat počeo 13. svibnja 1990. na stadionu u Maksimiru, a završio se polaganjem svojih života na oltar domovine Hrvatske” – BBB 13. V. 1994.