Kako je EURO 2004. postao jedno od najintenzivnijih iskustava u mom životu...

Kao i većini, barem tako pretpostavljam, i meni je nogomet u djetinjstvu bio prvi prozor u bespuća prekrasne pojave zvane sport.

Slušajući tijekom adolescencije razna iskustva oko sebe, shvatio sam da sam u tom pogledu malo kaskao po pitanju dobi u kojoj sam se zainteresirao za sport. Ništa ekstremno, ali s obzirom na svoju aktualnu profesiju, mogu se nazvati ‘late bloomerom’.

Pamtim dvije strasti koje sam u najranijim danima prigrlio putem medija. Prva je bila sedma umjetnost, odnosno film.

Tako sam već sa svojih 9, 10 godina znao da su Lawrence Gordon i Joel Silver najbolji duo scenarista za akcijske suspense filmove, ako pak želite idealnog redatelja za takav film – biti će to John McTiernan, koji me prvotno oduševio remek-djelom ‘Umri muški’. Usput rečeno, moj dan danas najdraži film tog žanra. Isto tako mi je brzo postalo jasno kako je John Hughes najbolji skladatelj glazbe za obiteljske komedije, dok su Alan Silvestri ili Michael Kamen bili majstori za pozadinske skladbe adrenalinskih vožnji kino platnima. Dakle, kao dijete u drugom, trećem osnovne bez problema sam povezivao koji redatelj surađuje s kojim skladateljem, tko bi mogao biti producent iza kulise, a tko se pobrinuo za kostime.

Sport je bio ta druga strast, i oduvijek je bio tu, ali ipak ne toliko kroz medije. Više u nekom da ga tako nazovem, primarnom obliku, kroz vlastito sudjelovanje u uličnim nogometnim utakmicama ili pak kroz treninge u lokalnom klubu. Za sport kroz medije sam se ipak zainteresirao nešto kasnije.

EURA ’96 se priznajem, nimalo ne sjećam – imao sam 5 godina. Broncu iz Francuske pamtim kroz slike i rascjepkane fragmente od kojih naravno, onih 3:0 protiv Njemačke i dan danas mogu namirisati, ili pak čuti starog kako urla po dnevnom boravku nakon što je Vlaović i drugu loptu spremio iza leđa Köpkea.

Vjerojatno bih već i na EURO 2000. obratio veliku pažnju da je ondje bilo naših Vatrenih, no za mene su početak fanatičnog praćenja sporta predstavljali Japan i Koreja, a prvi EURO koji mi se urezao u pamćenje bio je EURO 2004. u Portugalu. Taj međuprostor, taj raspon od dvije godine, bilo je ono razdoblje u kojem sam se kao klinac počeo osjećati kao da mi nedostaje ud ako ne bih odmah saznao kako je Real odigrao u prvenstvu, zašto je Manchester poražen, je li Chelsea na kraju doveo to čudo od djeteta zvano Robben… A mobitela i interneta nigdje… Čekala se sportska rubrika dnevnika.

Bilo je to ono doba u razvoju djeteta kad svako iskustvo na vas ostavi mnogo jači dojam nego što je to slučaj kasnije tijekom života. Otvaranje natjecanja čekalo se satima, a onda nakon prvih 90 minuta turnira apsolutni šok.

‘Kako je to uopće moguće. Da jedan Portugal, toliko snažan, s toliko zvijezda, nošen podrškom fanatičnih domaćih navijača, izgubi od neke tamo Grčke, koja kvalitetom ni igrom nije ni blizu domaćina kojeg su srušili?’, razmišljao sam, ali i komentirao s vršnjacima. U tom trenutku bio sam uvjeren da je ta jedna utakmica, to otvaranje EURA, bilo jedno od najvećih iznenađenja u povijesti sporta.

Bio je to savršen početak turnira i idealna ‘navlakuša’ za mene, tada još klinca koji je lako padao pod utjecaj svega i svačega, da s nestrpljenjem čeka svaku iduću tekmu. Baš kao što sam to činio i prije dvije godine, naravno, kad sam dobio dopuštenje roditelja. Mundijal u Japanu i Koreji ipak se u velikom dijelu igrao u ranim jutarnjim satima. Bio sam uživljen, čekao sam svaku utakmicu kao da je Božić, novac za školski gablec trošio se na navijački sladoled ‘Gol’. Ne zbog samog sladoleda – bila je to generička kombinacija vanilije i čokolade. Već zbog, mnogi će se sjetiti, plastičnih štapića u crvenoj, žutoj, zelenoj i ostalim bojama na kojima se sladoled nalazio, te pri čijem su vrhu bila lica igrača koji nastupaju na EURU. Jeste li dobili jednu od zvijezda ili vas je iziritirao novi ‘duplić’, saznali biste tek kad ste zgotovili sladoled! Prije par mjeseci, kad sam bio u posjeti obiteljskoj kući, pospremajući sobu naišao sam na dva preostala štapića koji u 17 godina nekim čudom nisu završili u smeću. Tudor i Van Nistelrooy, ako se dobro sjećam…

Uz naše Vatrene te svaku utakmicu Grčke, pažnju su mi naravno, tada bili privukli i Česi. U jednoj skupini s Njemačkom i Nizozemskom, oni uzimaju 9 bodova. To je to, mislim si dojmljivo – Česi idu do kraja, ako su pobijedili Elfa i Oranje, onda mogu svakoga. Gledajući te pogotke i igru momčadi Karela Brüchnera, bio sam uvjeren da svijet takvo nešto još nije vidio. Reprezentacija koja nije u užem krugu favorita, a tako rastura. Ma ne, nema nitko na svijetu igrače kao što su Pavel Nedved, Tomaš Rosicky, Milan Baroš i Karol Poborsky, nemoguće! Samo što taj svijet to još ne zna, ali ja sam shvatio!

Očekivano u četvrtfinalu tuku Dance, dok legendarni Charisteas na tipično grčki način ruši branitelje naslova Tricolore. Ajd’ rekoh, dogodi se i iznenađenje, nije Santinijeva momčad bila na top razini, ali Grci protiv Češke nemaju šanse. Bilo je to polufinale o kojem se pričalo u školi, a igru Čeha oponašalo se tijekom velikog odmora na školskom igralištu, kao i na obližnjem terenu blizu moje obiteljske kuće. Kao što sam rekao, bili smo klinci bez mobitela, bez interneta, neka jednostavnija vremena… Dogovor nije bio potreban. Znalo se da smo točno u 3 popodne svi na terenu, a dolazilo nas je i preko 20. Ah’ kakva vremena! Ono kad se sastave tri ekipe, a ti imaš tu sreću ili nesreću da ne igraš prvi pa nestrpljivo promatraš utakmicu koja se odvija i čekaš na svoj red. A kad ga dočekaš pa lopta dođe do tebe, ti, onako pod dojmovima EURA koji je u tijeku, precijeniš svoje mogućnosti, pa nerezonski opališ po vratima uz obavezan uzvik ‘Nedved!’, ‘Baroš’, ili koje god ime te najviše oduševilo.

To polufinale bilo je jedno od prvih pokazatelja u mom životu da su velika iznenađenja i neočekivani raspleti itekako mogući. U životu kao takvom, a posebno u sportu. Jedan frend mi već nakon grupne faze govori ‘Grčka osvaja, pazi šta ti kažem!’ Ja klinac k’o klinac, bio sam uvjeren ili da, kao što to djeca znaju činiti – laže da je gledao sve utakmice dotad poput mene, pa nije bio ni svjestan snage Čeha, ili da je jednostavno – gluplji od mene. Kako sam se samo prevario!

Pada i nepobjediva Češka! Ponovno na istu foru. Udarac iz kuta, na prvoj vratnici prenizak je ostao moj heroj Baroš, Dellas se ušuljao i glavom spremio loptu iza Cecha. Pa kako je supermen Baroš tako pogriješio?! Kako je Cech ostao tako nepomičan na gol liniji? Slučajnost! Portugal će se osvetiti za poraz u prvoj utakmici, i to kako!

Tvrda, čvrsta, pomalo i ružna utakmica. Kako finale može biti tako loše? Može, jer su ga Grci na čelu s majstorom Renhagelom okrenuli na svoj mlin. Udarac iz kuta u 57. minuti. Ponovno izvodi Tsiartos, a kao i protiv Francuske, u šesnaestercu skače Charisteas – gol! Je li moguće? Izdržali su do kraja. Grčka je europski prvak! Ovo mora biti najveće iznenađenje u povijesti sporta, ma u povijesti svemira ikad.

Idućeg dana na igralištu više nismo kombinirali i pokušavali igrati brzo i atraktivno. Odjedom smo mi, klinci koji pojma nemaju o taktici, igrali na duge lopte, šutirali u blok i nadali se korneru, nešto što nam do tog ljeta 2004. i Grčke nije padalo napamet. Više nitko nije vikao ni ‘Pršo’, ni ‘Rapaić’, ni ‘Baroš’ ni ‘Nedved’.

Odjekivalo je samo ‘Tsiartas!’ i ‘Charisteas!’