Da ne ispadne da kao ljubitelj sporta nemam svoje mišljenje o „temi godine“, Super ligi, jer ga imam… Fokusirat ću se samo na dvije teme.

PIŠE: Darin Janković

Kao prvo, nije mi jasno takvo obožavanje UEFE i njene strane priče, s doslovnim prihvaćanjem principa papinske „nezabludnosti“ kada je u pitanju Aleksander Čeferin (op.a. Tko je uopće on? Politički nadareni birokrat kome je vrhunac rada u operativnom dijelu nogometa bilo sudjelovanje u Upravnom odboru futsal kluba Litija te članstvo u skupštini NK Olimpija. Nemojte, molim vas…).

Svatko tko je ikada radio s bilo kojim sportskim savezom reći će vam isto: to je redovito skupina ljudi koja radi isključivo u svom osobnom interesu, dok im interes sportaša, klubova i sporta uopće znači samo onoliko koliko je to potrebno za održavanje vlastite pozicije i ostvarivanje koristi svih vrsta: političke, statusne, financijske… Čelnike saveza štite statuti, pravilnici, odredbe, čak i državni zakoni, a s druge strane sport, sportaši i klubovi samo su im sredstvo, a ne bit.

Ili da budem slikovit: baš kao i kada u Hrvatskoj netko dođe na vlast, pa smatra da je dobivanjem izbora dobio plijen koji bez grižnje savjesti može rastrgati i razdijeliti bez obzira na to narod misli o tome (jer narod se, eto, izjasnio na izborima, imao je svoju šansu i sada nema što jamrati sljedeće četiri godine) tako se ponašaju i čelnici saveza. Mogu raditi sve što žele, na način na koji žele, a članice to moraju trpjeti.

Nije Liga prvaka stvorena da propagira nogomet: ona je za UEFA-u tvornica novca gdje se koriste tuđim radom za svoj prosperitet. Trguju televizijskim pravima i sponzorstvima, raspodjeljuju zarađeno onako kako oni hoće, a po svojim partikularnim interesima upravljaju i svime ostalim: od sustava natjecanja do sudačke organizacije. I žele to zadržati pošto poto.

I, što je najbolje, kada je netko digao glavu UEFA se ponaša upravo poput neke političke stranke na vlasti, a kojoj se netko usprotivio. Prodaje priče o zaštiti sporta i onih „malih“, mobilizira emotivne i naivne navijačke mase patetičnim izjavama o tome kako upravo oni moraju zaštititi klubove koje su stvorili njihovi djedovi, a konačno prijeti drakonskim sankcijama upitnog zakonskog uporišta. I to prije svega sportašima, koje se u svemu najmanje toga pita. Fuj. Da zaključim: Čeferinu i UEFA vjerujem koliko i – primjerice – Branku Bačiću, SDP-u ili Igoru Rudanu. Nula.

A kao drugo… pričajući o Super ligi svi govore „… njih zanima samo novac…“ izgovarajući riječ „novac“ onako s gađenjem, kao da se radi o nečem smrdljivom. A što će ih zanimati nego novac? Što vas zanima kada radite? Profesionalni klubovi moraju stvarati profit. A znate li zašto trebaju novac? Velikim dijelom radi nas, upravo radi nas. Mi smo ti koji želimo trofeje i pobjede, i nismo zadovoljni ni sa čime manje. Mi smo ti koji zahtijevamo da naš klub ima najbolje igrače, pa slavimo kada za 1, 10 ili 100 milijuna nečega dovedu onoga koji će nam donijeti ljepotu u igri i rezultat. Mi želimo udoban stadion, žensku ekipu, školu nogometa prepunu slatkih klinaca, dvokatni autobus, klupsku televiziju i vatromet nakon pobjede. A sve to košta, i to prokleto puno. Nisam naivan i dobro znam da hrpa novca odlazi i tamo gdje ne bi smjela: nogometaši su bolesno preplaćeni, njihovi menadžeri još više, ali to je stvorio princip ponude i potražnje i ta praksa se ne može promijeniti preko noći. Ako možda niste znali: u nogometu je novac oduvijek bio pokretač svega. Od tate koji treneru juniorske momčadi gurne u džep trenirke kuvertu sa „pet glavi eura“ da mali bude u prvih 11, pa do prenapuhane cijene replike dresa u „fan shopu“. Tko zna znanje, napravi novac čak i na stiroporu za zaštitu stražnjice od hladnog sjedala na jesenskim utakmicama.

Da zaključim još jednom: osobno ne vidim ništa loše u inicijativi za Super ligu. Svatko na svijetu ima pravo boriti se za svoje interese na način na koji misli da je to najbolje po njega. Možemo govoriti o načinu na koji je Super liga najavljena, možemo razglabati o posljedicama za manje klubove koji su do sada ipak imali neke šanse biti pozvani za bogataški stol, možemo svašta… ali nipošto ne bi smjeli elitnim klubovima negirati pravo da upravljaju vlastitom sudbinom, posebice jer su oni sve i stvorili.