Bila je ovo čudna utakmica, gdje smo sve što je bilo iole vrijedno pažnje vidjeli u prvih pola sata igre. Dinamo je krenuo goropadno i nabrijano u susret, dok su igrači Hajduka mentalno bili apsolutno van igre. Od samog početka Dinamo je redao šanse pred vratima Kalinića i Bili mogu zahvaliti samo svom čuvaru mreže da već u prvih 45 minuta nisu doživjeli povijesni debakl. 

Nije se znalo koja linija je u Hajduku slabija, je li to porozna obrana, jalovi, spori i zbunjeni vezni red ili sterilni napad, u kojem zapravo nije bilo posve jasno koji igrač ima koju ulogu. Hajduk u sredini terena nije mogao parirati rastrčanim, bržim i puno kvalitetnijim gostima i iz minute u minutu Dinamo je nakon dva, tri dobra i brza proigravanja dolazio pred Kalinića.

Već u šestoj minuti Pjaca je pokazao klasu i sjajnom je loptom proigrao Roga, koji izlazi sam pred gol Hajduka, no Kalinić pokazuje izvanredan osjećaj za tajming i pravovremenim istrčavanjem ulazi u šut igraču Dinama.

Samo nekoliko minuta poslije napad Dinama je iz dubine povukao Sigali i proigrao je Pjacu, ovaj jednim potezom izbacuje cijelu obranu Hajduka iz igre i proigrava Soudanija na boku, ali Milić nekako uspijeva u posljednji trenutak izgurati Alžirca, tako da ovaj iz kuta nije mogao uputiti opasniji udarac prema Kaliniću.

Pogodak za Dinamo stalno je vidio u zraku, a pao je u 23. minuti. Bio je to još jedan trenutak genijalnosti Soudanija, koji je s večerašnjih pola sata pokazao da je najbolji igrač lige, samo kad mu se igra. Akcija je krenula s centra, lopta je došla do Pjace, koji vidi na 16 metara Soudanija. Alžirac prima loptu, mladi Hajdukov stoper Lorenco Šimić kasni, a Soudani krasnim udarcem pogađa sam kut Kalinićevih vrata.

Taj pogodak je još više zbunio ionako dobrano zbunjenu momčad Damira Burića, tako da su greške koje su radili igrači Hajduka postajale još očitije i još smješnije. Nevjerojatno je koliko su puta igrači Dinama u prvih pola sata probili bokove Hajduka i omogućavali Ćoriću da se zabija između obrane i vezne linije Bilih, koja večeras nije postojala, posebice u defenzivi. Hajdukov vezni red je kasnio na svaku loptu, a posebno je bio tragičan nesretni Jefferson, koji je pretrčao zaista dosta, ali dojma smo da je gotovo svaki istrčani metar bio pogrešan. 

U 29. minuti Dinamo udvostručuje svoju prednost pokazavši kako sva ljepota nogometne igre leži u njenoj jednostavnosti. Ćorić je poput brzog vlaka prošao pokraj usporenog veznog reda Hajduka i dodao na desni bok do Soudanija te se zaletio u kazneni prostor i neometan dočekao povratnu loptu Alžirca za 2:0. 

U tom trenutku polupraznim Poljudom počeli su odjekivati zaglušujući zvižduci Torcide. Hajduk je izgubio susret, a da se Dinamo praktički nije ni oznojio. 

Utakmica je tada bila gotova. Dinamo je stao, smanjio je gas i tek je Marko Pjaca još pokazivao želju da do kraja unakazi Hajduk. Svi ostali igrači u modrom, znajući da im ovakav Hajduk ne može ozbiljnije zaprijetiti, prestali su ozbiljno igrati, čekajući kraj utakmice.

U nastavku Hajduk je bio bolji, konkretniji, no ne i opasniji. Prividna inicijativa počivala je uglavnom na činjenici da je obrana Dinama olabavila čelični stisak oko Sušića, što je značilo da je Hajduk postao donekle kreativniji, međutim, tužno je za svakog navijača Bilih bilo gledati očajničke pokušaje BiH reprezentativca koji u ovakvom okruženju jednostavno nema s kim igrati.

Hajduk je do večeras ove sezone protiv Dinama odigrao tri utakmice. Dva puta je remizirao, na Maksimiru (1:1) i u Splitu (0:0), a izgubio je samo jednom, u prosincu u onom kontroverznom derbiju na zagrebu, kad je bio bolji, opasniji i konkretniji, a primio je gol u 95. minuti za 1:2. U odnosu na tada, Hajduk je od nositelja igre ostao bez Mije Caktaša i Gorana Milovića. 

Upravo na primjeru Hajdukove igre u novim okolnostima, to jest, očajne predstave večeras, kao i katastrofalnih nastupa cijelog proljeća, nakon što je u siječnju ostao bez kičme momčadi zornose  vidi koliko je navedeni dvojac (a njima možemo pridodati Andriju Balića, kojeg također više na Poljudu nema, a koji je početak sezone odigrao fantastično, da bi na kraju jesenjeg dijela potonuo) značio Hajduku da bi koliko toliko bio konkurentan Dinamu. Posebno nedostaje najbolji igrač i strijelac momčadi Mijo Caktaš, koji je ove sezone zabio dva gola Modrima i to oba na Maksimiru.

S druge strane ova pobjeda Dinama je za Modre možda i važnija na psihološkom, nego na rezultatskom planu, jer unatoč 13 pobjeda u nizu, igrači Zorana Mamića također nisu briljirali ovog proljeća. Furioznih 20 minuta na Poljudu pokazatelj su da Dinamo ima moć, da Mamićeve zvijezde nisu zaboravile igrati, no problem je očito bio u voljnom momentu koji se jasno, najzornije probudi kad dolaziš u goste arhetipskom rivalu.

Makar i samo na pola sata, koliko je bilo dovoljno da se slomi momčad, koja je nekada i kad kvalitetom nije mogla parirati Dinamu, barem na Poljudu nikad nije padala bez ispaljenog metka.