U ovom tekstu promišljamo uobičajene situacije u sportskim kolektivima gdje su sretni samo oni mladići i djevojke koji su u prilici igrati. A što s onima zapostavljenima, rezervama, koje svoju priliku čekaju, čekaju, a neki nikad ne dočekaju?
U prsima pritisak, u glavi vrućina. Ruke se znoje, knedla u grlu doseže veličinu lubenice.
“Dosta je ovog sranja!”, vriši unutarnji glas i dodatno pogoršava situaciju.
Dosegnut je vrhunac na ljestvici kozmičke nepravde – ponovno nisam tamo gdje mi je mjesto! U središtu akcije, tamo gdje se odlučuje sudbina mojeg kolektiva. Zar su svi slijepi, zar ne vide koliko vrijedim i da bi baš moje vještine bile presudne u ovom važnom trenutku u godini?
* * *
Jeste li ikada prolazili kroz spomenutu sekvencu, osjetili taj žestok osjećaj u grudima zbog kojeg je teško zadržati hladnu glavu i prihvatiti odluku donesenu s vrha vaše organizacije? Pokušajte sada prenijeti tu situaciju na sportsko igralište, uđite u tijelo nogometaša, košarkaša ili člana nekog drugog kolektivnog sporta. Svakog dana naporno radi na treninzima, a dobro i koristi svoje rijetke minute kao zamjena. No, tjedni prolaze, on i dalje utakmice započinje s klupe.
A momčad gubi. Prostora za napredak ima, no trener ga uporno ne želi vidjeti u prvoj postavi. Zašto on nije opcija, u čemu je problem?
Pozicija na klupi za rezerve ili takvozvani igrač za posebne zadatke… Teško da postoji gore mjesto u momčadi koje jedan sportaš može zauzimati, a opet, velika većina sportaša, posebno nogometaša, nalazi se upravo u toj poziciji unutar kluba.
Ljudi su različiti po karakterima, netko će se lakše nositi s nepravdom, netko svoj trenutni položaj na stratifikacijskoj ljestvici neće niti doživiti toliko nepravednim, no svi će nastojati čim prije napredovati i samo početi igrati. A opet, postoje i osobe koje će svaki vanjski podražaj prema svojoj osobi amplificirati i od njega napraviti dramu epskog razmjera.
Sjetimo se samo primjera Nikole Kalinića. Ili nešto svježijeg, Jamesa Rodrigueza u Bayernu. Momak više niti ne krije što osjeća, da očima ne može vidjeti našeg Niku Kovača!
U tim trenucima cijela momčad, počesto i milijunska ulaganja stavljena su na oštri rub noža – rasplet potencijalno kataklizmičke situacije prečesto se prepušta slučaju, ili još gore…
Nestručnim osobama!
– Ljuti me kada se dogodi, a često je tako, da igrači dobiju vrhunske trenere i sve ostale suradnike, a za rad na psihološkom planu klub im ponudi potpunog amatera. I kako onda izvući optimum iz tih igrača? – pita se poznati hrvatski sportski psiholog Amir Zulić, dok razgovaramo o tematici zapostavljenih veličina u sportskim kolektivima.
Koliko puta ste čuli ili pročitali onu poznatu frazu kako trener istovremeno mora biti i dobar psiholog? No, može li on to biti, smije li se uopće upuštati u područje na kojemu nije stekao nikakvo obrazovanje?
– Tako možete doći u situaciju da imate vrhunskog trenera koji je u stvari amater što se tiče psihološke pripreme. Svako ponašanje ima određenu vjerojatnost da bude dobro i loše. Nekad možete vikanjem na igrača doći do te veće vjerojatnosti za pozitivnim ponašanjem, ali nekad će se ista primjenom te metode smanjiti – nastavlja gospodin Zulić.
Jasno je, različiti karakteri različito će reagirati na oprečne načine pristupa od strane osoba koje pod kontrolom moraju držati široku paletu osobnosti i njihovih unutarnjih motivacijskih mehanizama. Potrebitost stručnih osoba koje će znati što činiti u kriznim situacijama možda se u najboljoj mjeri oslikala prije početka ovoljetnog Svjetskog prvenstva u Rusiji.
Iz sadašnje perspektive, možda će zvučati kao traženje kruha preko pogače, no tko zna što bi Hrvatska na kraju napravila u finalnoj utakmici u Moskvi da je tada u sastavu imala i Nikolu Kalinića. Bismo li prethodne utakmice rješavali lakše i odmorniji došli na megdan Francuzima? A možemo stvari postaviti i ovako: bi li Vatreni s Nikolom, narušenog ozračja u kolektivu, uopće prošli skupinu?
Opis s početka ovog teksta vrlo lako mogao je biti unutarnji tijek svijesti ‘Kaleta’ koji je kulmunirao u neobičnom trenutku, a završio bolnim potezom Zlatka Dalića. Jesu li postojale ispravnije mogućnosti od te, nikada nećemo saznati.
– U individualnom sportu ipak je malo lakše postići učinak, pojedinac je maksimalno zainteresiran za rad na psihološkom području, u momčadskim je najviše zainteresiran trener, a sami igrači ne toliko. I onda ne dolazi do dobrog transfera. Pomak se sigurno može napraviti, ali možda ne toliko kao u radu s pojedincem – objašnjava Zulić, koji inače vrlo dobro poznaje Niku Kovača, trenutnog trenera Bayerna.
A upravo rad sportskih psihologa mogao bi spasiti njegovo radno mjesto u Bayernu. Iako smo neki dan mogli pročitati kako jedna od glavnih figura kluba, Uli Hoeneß krvlju stoji iza Nike, još koji kiks i jasno je kako tolerancija više neće biti tako postojana.
Igrač kojeg se smatralo ključnim u ovosezonskoj momčadi njemačkog prvaka, vrlo je nezadovoljan i otvoreno radi protiv odlaska našeg trenera. Muči ga, naravno, to što je osobno zapostavljen i ne može staviti svoj ego iza interesa momčadi…
– Možda prije nego se takve stvari dogode, dobro rješenje moglo bi biti potpisati ugovore s igračima na određeni ciklus. Po kojem bi oni pristali na sve opcije, od igranja do neigranja. Osobno ne mislim da bi se igrač trebao osjećati ponižen ili podcijenjen ako ulazi samo posljednjih pet minuta. Sve je to doprinos ukupnom rezultatu – nastavlja g. Zulić, koji već petnaestak godina predaje sportsku psihologiju na HNS-ovoj nogometnoj akademiji.
Jedan od njegovih učenika bio je i sam Niko Kovač!
– Niko je bio moj učenik na akademiji, nema trenera koji nije bio kod mene. Prilično je pedantan, precizan, pridaje značaj mnogim sitnicama koje bi mogle utjecati na izvedbu. Podneblje iz kojeg dolazi više je možda prijemčljivo za takav stil rada. Što se tiče metoda, iza njega stoji uprava koja ga je dovela i nema tu nikakvih dilema što se tiče njegovih metoda – uvjeren je Zulić.
Međutim, Kovačev način rada sigurno je neortodoksan i nije potrebno biti veliki mudrac kako bi se zaključilo da će kod određenog dijela svlačionice izazvati teže prihvaćanje.
– Sigurno ima situacija kada su neki igrači naučili na određenu vrstu odnosa. Sjećam se kad je Capello bio izbornik Engleza pa je u nekom trenutku rekao da će im zabraniti pivu nakon obroka, što mi se ne čini baš dobrim. Ali, kad radiš u velikom klubu očekuje se da si kao igrač profesionalac.
Osim toga, svi igrači koji svoje vrijeme provode uglavnom na klupi ili ulazeći s iste u vremenu koje smatraju nedostojnim svoje kvalitete, trebali bi možda stvari početi gledati iz potpuno drukčije perspektive. U trenucima poput onog kojeg smo opisali na početku ovog teksta, svakome od nas u kojem god kolektivu su-djelovali, teško je sabrati glavu i pogledati situaciju iz trezvenog kuta.
No, činjenica jest da gdje god se nalazili, u rezervnoj postavi redakcije ili nogometne momčadi, svojim zalaganjem, nastojanjem da napredujemo u hijerarhiji zapravo napredujemo kao radnici, sportaši i ljudske jedinke!
Samim tim napretkom i kvalitativnim pomakom tjeramo i one koji su trenutno ispred da čine isto!
Jer, ne mogu si dozvoliti da budu preskočeni od nekoga tko je dosad samo grijao klupu, zar ne? Tako i oni moraju raditi žešće, pod uvjetom da na zdrav način interpretiraju situaciju. Tu u igru ulaze sportski psiholozi, a dojma smo da se na tom prostoru još jako puno može raditi, posebno u hrvatskim klubovima i reprezentacijama.