Handwalla Bwana je u jednom izbjegličkom kampu u Keniji postao poznat po tome što je od smeća izrađivao nogometne lopte. U Kakumi je, prema procjenama, bilo smješteno oko 200.000 ljudi i nije bilo dovoljno pravih lopti za sve. Zato se mladi Bwana morao snalaziti kako je mogao...

S vršnjacima je igrao nogomet loptama napravljenim od otpada i uživao u tome. Dan kad je prvi put zaigrao nogomet na travi, Handwalla opisuje kao jedan od najboljih u životu. Bilo je to u Atlanti 2010. gdje je išao u srednju školu.

Njegova obitelj utočište je pronašla u Americi, kao i ostalih 860.000 doseljenika iz Afrike, koliko je je došlo u razdoblju od 2001. do 2010.

“Trava je bila nešto drugo. Kad sam igrao u Kakumi, dogodilo bi se da promašim loptu i udarim u kamen. Igrali smo na pijesku ili po prašini – vani paklene vrućine, a vaša stopala razrezana, krvare…”

U Atlanti je živio tri mjeseca, a zatim se preselio u Seattle, gdje je ozbiljnije počeo igrati nogomet. Nastupao je za Washington Huskiese, za koje je postigao 12 golova na 39 utakmica.

"When I was playing in Kakuma, you could miss and hit a rock … and it’s 100 degrees outside, and then your feet start to cut open and start bleeding."
⁰
How Handwalla Bwana went from a refugee camp to the Sounders:https://t.co/oKNLkb7sr6

— SB Nation (@SBNation) March 5, 2018

U siječnju je ovaj 18-godišnji Kenijac potpisao ugovor sa MLS momčadi Seattle Soundersima, nakon što je dvije godine proveo na njihovoj Akademiji.

Proteklog vikenda debitirao je u MLS-u u porazu (0:1) od Los Angeles FC, nove franšize u ligi. Ušao je u igru u 64. minuti i tako ostvario san da postane profesionalni nogometaš.

“Dok sam bio u Africi, nikada nisam sanjao o tome. Bio sam dijete, svi smo se željeli pojaviti na TV-u, uspjeti u životu. Ali dok sam tamo, živio, nisam ni pomislio da mogu postati profesionalac, nisam ni znao da je to moj talent. Trudio sam se samo da preživim, brinuo sam o kako netko ne bi došao u moju kuću i ubio me. To je najteži dio.”

Sada Bwana može poslužiti kao nadahnuće svim mladim ljudima koji su doživjeli njegovu sudbinu.

“Važno je što su ljudi iz Kakume uspjeli nakon odlaska iz kampa. To smanjuje osjećaj beznađa i očaja koji izbjeglice imaju – osjećaj da obrazovanje, vrijedan rad i sposobnost ne donose mnogo u životu. Sve to proizilazi iz činjenice da su prilike za obrazovanje ograničene.”