Vjerovali su mu, zato je i uspio. Odvesti Peru na svjetsko nogometno prvenstvo, pisalo je proteklog tjedna na sljedećoj stranici životopisa jednog nestašnog, ali sve ozbiljnijeg dečka.
On je zapravo, kao njegova država. Nekad je, još do prije par godina Peru bio dno južnoameričkog civilizacijskog kruga. Nije bilo ekonomskog prosperiteta, radnici su, naročito rudari, često štrajkali. Znala bi se u tim istim rudnicima još, kao za vraga, dogoditi i kakva prirodna katastrofa koja bi usporila rast i razvoj. Sreće je u narodu bilo vrlo malo, odnosno rijetke bi prilike i postojale za uveseljavanje tridesetak milijuna stanovnika na krajnjem zapadu južnoameričkog roga.
Ne samo staležno, već i etnički razjedinjeni Peru morila je sve jača unutarnja nesigurnost u godinama iza nekolicine posljednjih. Tek nakon što su se brojne bitke na njegovom tlu izredale u 20. stoljeću, odnosno nakon što su se političke strukture očistile od kojekakvih kriminalnih aktivnosti, država je mogla krenuti naprijed. Tu negdje, skupa s njome, razvijao se i njen najpoznatiji tuljan. Onaj za kojeg nikad ne možete biti sigurni hoće li ugristi ili će lov na sitnije ribe pričekati do neke sljedeće zgode.
Svaka priča koja se može uprizoriti na daskama koje život znače, ili pak na filmskoj vrpci, u sebi ima unaprijed razrađenu fabulu koju, barem za ovu priliku, ne moramo posebno dotjeravati. Jefferson Farfan je već u ranom mladenaštvu na sebe navlačio blago teleće poglede zapanjenih nogometnih djelatnika u Limi. Biti prvi među jednakima pored multimilijunskog auditorija u realnom vremenu ne polazi svima. Ali, on je to uspio.
U lokalni je Deportivo Municipal ušao u dobi od devet godina i ubrzo krenuo u osvajanje onih dijelova nogometne kugle koji su mu mentalitetom i prvenstveno načinom ophođenja bili prvi na umu. U doba kad se reprezentacija za koju će debitirati pet godina kasnije nije kvalificirala u Francusku, budućnost mu je već bila zacementirana. Utakmicu pretposljednjeg kola južnoameričkih kvalifikacija u kojoj je Čile porazio Peru s 4:1 i oteo mu mjesto na SP-u pamti i danas, kao i slavlje nakon pobjede u zadnjem kolu protiv Paragvaja na kasnije njegovom nacionalnom stadionu. Nije bilo dovoljno. Čile je imao bolju gol-razliku, ali 20 godina kasnije sve će se poklopiti.
Samo da majka bude ponosna
A da se nije poklopilo, možda bi Tuljanu (španjolski Foca) i njegovoj karijeri mjesto bilo u melankoličnom dijelu opusa kakvog nacionalnog pjesnika. Ipak, moralo je, jer je krenulo od majke. Patricia Guadalupe, bilo je ime gospođe koja će malog Jeffersona, iako će raditi kao plesačica u jednom finom baru u Limi, podučiti pravim vrijednostima u obitelji bez oca, lokalnog kockara i sitnog šanera. Dok je glava kuće odavala sliku prosječnog Peruanca, kivnog i zbog čestih sukoba s Ekvadorcima, majka i sin slijedili su njegove snove.
Na mamine suze radosnice nije trebalo dugo čekati. Već 2003. godine stigao je poziv za debi u nacionalnoj majici, a još golobradi Farfan već je imao dva naslova domaćeg prvaka s Alianzom. Oči najpoznatijeg nizozemskog „vatrogasca“ ugledale su ono što je mnogim menadžerima u doba pred aktualno razbacivanje milijunima bilo promaklo.
Hiddink ga je volio, Magath ga je pržio
Iako ga je nacionalni nogometni savez dvaput suspendirao – jednom zbog pijančevanja (2007. u Limi), a jednom i zbog kockanja, tri godine kasnije u Panami, slavi ga se s razlogom. Kad je na terenu, igra. I to mu cijene. To mu se na koncu, sad već u poznim godinama karijere polako isplaćuje.
Pod Hiddinkom je u PSV-u bio standardan, a iako je često bjesnio na trenerske metode Felixa Magatha u Schalkeu, to će se pokazati neosnovanim zbog stvari koje će uslijediti po odlasku „tiranina“ iz svlačionice u Gelsenkirchenu. Pod trojicom će sljedećih trenera – Rangnickom, Stevensom i Di Matteom proći kalvarijsko razdoblje karijere koja će tada stići u najpotentnije godine. Gotovo cijele dvije sezone propustit će zbog raznih ozljeda i operacija, ali će se tada dogoditi i još nekoliko nužnih sekvenci u filmu koji se još uvijek režira.
Iako će mu se Schalke zahvaliti na ulasku u zadnju godinu inače dvaput produljenog ugovora, tada novi i još uvijek aktualni izbornik reprezentacije Ricardo Gareca uputit će poziv Farfanu za Copa Americu 2015. godine, iako je on odigrao tek devet utakmica u cijeloj sezoni koja je tom natjecanju prethodila. Naravno da su tada poludjeli Tuljanovi kritičari koji su ga već ionako godinama prozivali zbog ponašanja izvan terena. Ali, vrijedilo je.
Moralo je tako biti
Iako Fafan neće zabiti na Copa Americi prije dvije godine, suradnja s Garecom vrlo bi se vjerojatno nastavila i na izdanju kontinentalnog natjecanja koje je posebno išlo i godinu dana kasnije (Copa America Centenario). Nastavila bi se da po dolasku u Ujedinjene Arapske Emirate nije strgao gležanj nakon samo 12 odigranih utakmica. Prethodno, ni Schalke kojem je na ime odštete sjelo 6 milijuna, a ni Farfan koji je po sezoni dobivao 10 milijuna petrodolara pretvorenih u eure, nisu mogli odbiti UAE-ponudu.
Ma koliko ga se prošlog ljeta vezivalo uz silinu južnoameričkih i europskih, napose bundesligaških klubova, ostat će miljenik peruanske nacije još do listopada u Al-Jaziri. A onda će (vjerojatno) inscenirati priču u kojoj će vlasnike kluba optužiti za nepoštivanje ugovornih obveza.
Nakon gotovo dva mjeseca bez kluba, stići će poziv s još neotkrivenog tržišta, ali s poznatog broja telefona. Negdje u ovo doba prošle godine nazvao ga je Erik Stoffelshaus, nekadašnji sportski direktor Schalkea, a danas moskovskog Lokomotiva. Potpisat će ga u siječnju godine na izmaku, a Rusi mu neće zamjeriti ni to što je debitirao tek u travnju, kao niti to što je u velikom finalu nacionalnog kupa protiv Urala u Sochiju isključen za vrijeme utakmice. Loko će osvojiti prošlosezonski kup, a Farfanova nova mladost tek će započeti.
Danas, poslije čarobnog trenutka u 27. minuti uzvratnog susreta interkontinentalnog doigravanja protiv Novog Zelanda više ništa nije isto. Gareca mu je poklonio ljeto i jesen u svetoj majici reprezentacije, a ovaj mu je vratio golom za povijest. Vjeruje mu i Yuri Semin, trenerska legenda Lokomotiva. Četiri puta je zabio do danas u ruskom prvenstvu, od toga dvaput Zenitu prije mjesec dana. Tu sam utakmicu, osobno, uživao raditi. Asistencije? Tko li će samo njih izbrojati! To je kao da mu idete brojati šprinteve po bokovima. Nemoguće.
Ako Lokomotiv nakon 14 godina uzme titulu ruskog nogometnog prvaka, sjetite se da je isto toliko vremena prošlo otkako je Guus Hiddink u PSV doveo malog genijalca iz Lime. Da ga je tada, još za vrijeme svog drugog i najdugotrajnijeg mandata u Moskvi doveo Semin, sad bi Loko možda bio najtrofejniji klubu najvećoj zemlji svijeta. Ovako, i Jefferson Farfan i njegov klub mogu zatvoriti krug u razvoju čiji će nevjerojatni dodatak predstavljati priča o Svjetskom prvenstvu kojem će Farfan zapravo biti domaćin.
Samo da je majka ponosna, da Peru i dalje raste i da se ne zaboravi ekranizirati priča o posebnoj nogometnoj ličnosti. Tuljan je to zaslužio.