U doba kad malo što sportskog sadržaja pronalazimo na našim TV ekranima, odlučili smo se na serijal od pet tekstova o pet najvećih suvremenih trenera po našem izboru koje potpisuje novinar Sport Kluba Ivan Blažević

Pregled pet najboljih trenera suvremenog doba završavamo s jednim velikim imenom i majstorom nogometne taktike i terenske discipline – Carlom Ancelottijem. Mnogi bi u top 5 možda izabrali Josea Mourinha, ali moje osobne preferencije u kojima u obzir uzimam sama postignuća trenera jednako kao i njihovo ponašanje na terenu i van njega nisu mi dopustile njegov odabir, odabir s kojim se možete ili ne morate složiti.

Carlo Ancelotti rođen je prije 60 godina u malenom gradiću na sjeveru Italije koji broji otprilike 10.000 stanovnika. Spomenuti gradić imena Reggiolo nalazi se točno na pola puta između Parme i Bologne. Upravo u klubu prvog navedenog grada ovaj gospodin je započeo svoju profesionalnu nogometnu karijeru. Tri godine bio je među mlađim uzrastima, a kao 18-godišnjak debitirao je za žuto-plave koji su tada bili član Serie C. Tadašnji menadžer Cesare Maldini odmah je prepoznao veliki potencijal u Carlu. Njegov pregled i organizacija igre bili su fascinantni, no Maldini nije želio da njegovo oko za gol i velika opasnost pred suparničkim vratima koju je također posjedovao propadnu u bunar, stoga ga je postavio na poziciju polušpice. Ancelotti je postao glavna karika svoje momčadi, asistencije i pogoci su se redali kao na traci, a u odlučujućoj playoff utakmici za promociju zabio je dva pogotka Triestini. Bilo je jasno da su Carlu suđene zvijezde, a uskoro je stigao i transfer u Romu. I ondje je bio glavni, a plodovi njegove briljantnosti očitovale su se u četiri trofeja pobjednika talijanskog kupa i u tituli talijanskog prvaka 1983., što je bio tek drugi naslov u povijesti rimske Vučice.

Svjetla pozornice privukla su i pažnju velikog Milana, mjesta koje će zauvijek ostati u srcu našeg protagonista. Dva naslova prvaka, dvije Lige prvaka, dva europska Superkupa i talijanski Superkup – sve to u pet godina, ne zvuči loše zar ne? Pamti se njegov nezaboravni pogodak u 5:0 pobjedi nad Realom u polufinalu Lige prvaka 1989 godine. Milan je vodio i u finalu u velikoj 4:0 pobjedi nad Steauom iz Bukurešta. U momčadi u kojoj su bili Costacurta, Rijkaard, Gullit, Donadoni i Van Basten Ancelotti se postavio kao vođa veznog reda i čovjek koji diktira tempo igre, a s takvom ekipom mogao je samo rasti. Nažalost, 1990. dogodila se ona najgora vrsta ozljeda za nogometaša – ozljeda koljena. Bila je to samo prva u nizu. Sve jača i mlađa konkurencija u veznom redu Rossonera i sve češći problemi s koljenom otjerali su Carla u prijevremenu i relativno ranu mirovinu – imao je 33 godine.

Tu počinje prava priča, ona poznatija priča o Carlu Ancelottiju kao profinjenom stručnjaku top klase koji garantira uspjeh na klupi svojih klubova. Smrtno ozbiljna izraza lica i nevjerojatne koncentracije na utakmicu, Ancelotti jednostavno na prvi pogled djeluje kao trener kojeg želiš imati na klupi. Afirmacija je bila krvava, ali itekako isplativa. S Reggianom je izborio promociju u Serie B, a onda je uslijedila epizoda u Parmi. I to ne bilo kojoj Parmi. Ancelottiju se i dan danas Italija ima na čemu zahvaliti jer je od 1996. do 1998. godine u tom klubu očeličio i usmjerio buduće zvijezde poput Gigija Buffona, Fabia Cannavara, Hernana Crespa, Liliana Thurama i Alessandra Nestu… Do velike titule nikad nije došlo, prvu sezonu završio je prvi, drugu tek šesti, a kao najveću grešku Ancelotti i dan danas ističe što je na ljeto odbio dovesti Roberta Baggija pod svoje okrilje, iako je sve bilo praktički riješeno. “Pogriješio sam s tom odlukom. Tada sam forsirao formaciju 4-4-2 i smatrao sam da nam ofenzivni veznjak neće biti od pomoći.” Na promjenu ga je ipak natjerao – Zidane. Došavši u Juventus, Ancelotti je odustao od 4-4-2 i pružio Zidaneu ulogu polušpice koji će stajati odmah iza napadača. Ipak, rano ispadanje iz Kupa UEFA-a, drugo mjesto iza Lazija i još lošija naredna sezona polako su počeli naslućivati kako će Ancelotti postati samo jedan od trenera koji se uklapa u običan prosjek.

U Milanu je doživio renesansu. Istina, osvojio je tek jedan naslov prvaka Italije, ali u vitrine je povješao titule talijanskog kupa, Superkupa, a 2003. godine osvojio je i prvu Ligu prvaka i tako postao tek jedan od sedmorice veličanstvenih koji su taj uspjeh postizali i kao igrači i kao treneri. 2007. godine je došla još jedna Liga prvaka i u tom trenutku Don Carlo, kako ga vole zvati, je postao jedan od najcijenjenijih trenera svijeta.

Uslijedili su Chelsea, PSG, Real Madrid, Bayern München, Napoli i naposlijetku odnedavno Everton. Ancelotti je svugdje osvajao velike trofeje, Real je uz asistiranje Zidanea doveo do toliko željene La Decime, a naslovi u Engleskoj, Francuskoj odnosno Njemačkoj nikad ni nisu došli pod znak upitnika. Ono što mu se zamjera jest što s PSG-om i Bayernom nije napravio korak više u Europi, no čovjeku koji ima tri osvojene Lige prvaka teško je nešto prigovoriti.

Njegov utjecaj na igru osjeti se odmah po preuzimanju upražnjene pozicije na klupi. Ono što Mourinho nije uspio tri godine u nizu s Realom (2010. – 2013.), zapevši uvijek u polufinalima, Ancelotti je glatko dovršio 2014. godine i uzeo Ligu prvaka s Kraljevskim klubom. Ove je sezone pak preporodio Everton. Momčad s Goodison Parka izgledala je katastrofalno neuvjerljivo i počeli su se priljubljivati uz dno ljestvice, no Ancelottijev rukopis odmah se osjetio, četiri pobjede u prvih pet utakmica, nevjerojatna taktička disciplina, ubojitost u kontrama i efikasna završnica.

U privatnom životu, kažu da Ancelotti voli žene – ima dvoje djece iz prvog braka s Luisom Gibellini, nedugo nakon toga je hodao s rumunjskim modelom Marinom Cretu, a sada je već šest godina u braku s uspješnom Kanađankom Mariann Barrenom McClay. Ancelotti voli i poroke. Možda ih i ne voli, ali im se othrvati ne može nikako.. Za vrijeme boravka u Milanu često ga se znalo uhvatiti u gradu u izrazito veselom raspoloženju nakon koje čašice previše, a za vremena u Münchenu redovito je posjećivao veliki sajam piva Oktoberfest. Dok su pravila to dopuštala, Ancelotti je i tijekom utakmice često znao zdrobiti desetak cigareta uz rub terena. Sada će izdržati 90 minuta i nakon toga uz čašu talijanskog vina zapaliti kubanku i prvo dobro odmoriti, a zatim pomno i precizno isplanirati taktiku za sljedeću utakmicu. Carlo Ancelotti je svojevrstan endem u suvremenom nogometu, ovaj Talijan predstavlja idealan spoj hedonizma i predanosti, no kod Don Carla posao nikad ne ostaje po strani.