Po mnogima najbolji trener današnjice Pep Guardiola vodio je samo najveće i najbolje, ali osim u Barceloni, nije se uspio dokopati Lige prvaka Piše: Petar Čondić
Pep Guardiola sasvim sigurno je bolji trener nego što je bio igrač. Čak i da je bio spektakularan igrač, teško bi nadmašio ono što je postigao kao trener.
Španjolac ima 49 godina, a dosad je osvojio dvije nagrade za najboljeg trenera svijeta, 2008. i 2010., oba puta vodeći Barcelonu, klub u kojem je i igrao. Tamo je defintivno ostavio najveć trag i promovirao tiki-taku modernog doba, stvorivši dominaciju na terenu kakvu svijet nije do tada vidio. Njegova ekipa kružila je s loptom u nogama, a drugi su treneri, pa i oni najveći, koji su vodili najveće europske klubove, zajedno s njima ispadali dugo vremena smiješni na terenu pored moćnog stroja, traživši rješenje za borbu protiv Pepova ‘apsolutnog nogometa’.
Naravno, imala je tada Barca možda i najbolju generaciju svih vremena, ne samo u svojoj povijesti, nego i općenito, s obzirom da su u istom razmaku kad je Guardiola harao s Barcom, praktički na jednak način Del Bosqueovi vojnici žarili i paili reprezentativnom scenom. Sve je to urodilo s pvezivanjem dva naslova europskog i jednim svjetskog prvaka od 2008. do 2012. Kad tom Xaviju, Iniesti, Busquetsu dodate Messija i ostatak ekipe, da ih pojedinačno ne imenujemo, uz Pepovu viziju, dobijete momčad koja je po igri nenadmašna.
Dva naslova prvaka Europe uzela je Barca pod Pepom, 2008/09 i 2010/2011., tri uzastopna naslova prvaka od 2008/9, 2009/10 i 2010/11, dva španjolska kupa, tri španjolska super kupa, dva svjetska klupska prvenstva i dva europska superkupa.
Guardiolin uzlet kao trenera bio je jasan, da ima genijalnu viziju također, da igra najatraktivniji nogomet vremena isto tako i da će voditi samo najveće. I da, vodio ih je i vodit će.
MISIJA LIGA PRVAKA NAKON BARCE
Guardiola je iz Barce otišao kao dvostruki europski prvak koji je pokorio protivnike i igrom i rezultatom. Došao je u Bayern, onaj moćni Bayern Juppa Heynckesa. Bayern koji je ostavljen namješten, ali po guštu dobrog starog Juppa, agresivan, moćan, Bayern koji igra brzo i okomito s puno trke. U tom Bayernu je jedno bilo jasno. Pep će doći do novih trofeja u nacionalnim natjecanjima.
To je i ostvario. Ali promijenio stil igre potpuno i opet uveo svoj nogomet koji je posjedom uništavao protivnika. No, uništavao ga je u Njemačkoj. U Europi ne. Štoviše, još je ostala u pamćenju fenomenalna večer Reala i Cristiana Ronalda na Alianz Areni, kad je bilo jasno da Pep može imati viziju, može je i ostvariti u većem dijelu, ai njegov genijalni um ne može baš sve prebaciti na teren jer nisu baš svi Xavi i Iniesta i nema baš svatko Lea Messija. Tu je Pep ostao u nizu pokušaja bez Lige prvaka, štoviše i bez finala.
Uslijedio je Španjolčev odlazak. Pitanje je bilo gdje će, Juventus, PSG, Manchester City. Samo najbolji u tom trenutku u svojim zemljama.
Projekt Manchester City zvuči nestvarno jer klub može dovest koga želi, potrošiti gotovo koliko želi, a Premier liga je ipak, ako ne najjača, a onda najzanimljivija liga svijeta. No, Pep je znao, a i vlasnici su znali. Iako je Englezima prioritet prvenstvo, City ga je s novom vlasničkom strukturom već dosegao. Ulažu se stotine milijuna, dovode se najbolje svjetske zvijede il isve ono što Pep žei, ali ‘Pep, molimo te, donesi nam trofej najbolje momčadi u Europi’, to je bio cilj, to je bila misija, to je bio razlog zašto je Guardiola angažiran.
Trebalo je momčad izgradit, promijeniti, u dio toga krenuti potpuno ispočetka, da bi zamišljena Pepova vizija ponovno bila vidjiva na terenu. Izluđivanje protivnika posjedom, pas od noge do noge brzinom svjetlosti, a presing po izgubljenoj lopti i povratak lopte u svoje noge uskoro se mogao vidjeti i reći ‘evo ga opet’. Čak da ni ne znamo tko je trener, zaključili bi: ‘Ma to je Pepov rukopis.’
Uzeo je Pep dva naslova engleskog prvaka. Jedan dok je Klopp gradio Liverpool koji sada bjesni Otokom i jedan lani u onoj čudesnoj borbi titana koji stvarno vrijedi gotovo kao i ta Liga prvaka, jer je Liverpool bio strahovito jak.
No, nema Lige prvaka. Pep je gol i bos u Europi od 2011., dakle punih devet godina. Ne samo bez trofeja nego i bez finala, a vodio je samo ono najbolje u svojim zemljama i među pet, šest najboljih u Europi.
Da, Liga prvaka može biti sreća, suci će nekad uzeti, a nekad dati. No, ne možemo govoriti da je španjolski stručnjak iznimno uspješan sad skoro cijelo jedno desetljeće. Možemo uzeti primjer Josea Mourinha koji je osvojio svoj zadnji s Interom 2010. Međutim, tada pobijedio baš tu premoćnu Barcu u polufinalu. Razmak između omraženog Mourinha i hvaljenog Pepa je samo jedna sezona.
Naravno, nogometni svijet će voljeti Pepa jer igra nogomet na posjed, a Mourinha neće. No, vrlo je jednostavno sve sročio veliki Johan Cruijff kad je rekao: ‘KVALITETA BEZ REZULTATA JE BESMISLENA. REZULTATI BEZ KVALITETE SU DOSADNI.’
Ako bi mnogi spojili Josea s drugim dijelom Nizozemčeve misli, onda bi Pepa mogli s prvom. Ali ne, naravno da ne mislimo da Pep nema rezultate, ali ima ih s najjačima u trenutku kad konkurencija nije toliko jaka, osim lani koju je imao u Liverpoolu. U Ligi prvaka ih, pak, doista nema.
Hoće li napokon naći taktiku i recept i hoće li Guardioli uspjeti ove sezone, ostaje vidjeti, kao i to hoće li se i kada uopće nastaviti, a šanse za 1/4 finale su dobre, jer imaju 1:2 s Bernabeua uoči uzvrata. Iako treba reći, da je baš ta utakmica s Realom pokazala da je napokon uvidio da nešto mora mijenjati, malo se prilagoditi protivniku da bi došao do boljeg ishoda. Ako ne bude sada, moguće da Pep ide ili u PSG ili u Juventus, možda eventualno povratak u staro katalonsko jato da ispravi europske neuspjehe Valverde i možda Setiena i vrati prepoznatljivu igru Barce koju katalonski div polako gubi.