Hrvatski nogomet zakoračio je u četvrto desetljeće, no nažalost i dalje ima puno stvari koje ne pripadaju zelenom travnjaku. Kroz aktere i događaje prisjetiti ćemo se kako se gradila Hrvatska nogometna liga, što je sve proživjela i koliko smo, ako uopće jesmo, nešto naučili.

Nakon što je 14. veljače 2000. godine Dinamov navijač dočekao da se vrati ‘Sveto ime to’, mnogi su pomislili da je sa svim nesrećama oko kluba došao kraj. Duga borba umorila je Bad Blue Boyse, no nitko niti u najluđim snovima nije mogao pomisliti što će se događati u sljedeća dva desetljeća. U što će se zapravo pretvoriti – voljeni klub.

BBB su taj svoj feljton nazvali “Kronologija jednog ludila”, kako bi se zapravo mogao opisati njihov život sa Zdravkom Mamićem. Ja sam odlučio da se ovaj nastavak “Svečane lože” nazovem “Okupacija u Maksimirskoj 128.” Jer umjesto jedan član, jedan glas, svjedočili smo totalitarnom vladavinom Zdravka Mamića uz pomoć njegovih poslušnika i saveznika. Jedan od  najodgovornijih ljudi za sve što se kasnije dogodio Dinamu je pokojni gradonačelnik Milan Bandić.

Zdravko Mamić, koji se vječno motao oko Dinama, bio prvi suradnik Ćire Blaževića u devedesetim godinama, nije se dugo zadržao, jer nije odgovarao Franji Tuđmanu. Smatrao ga je nedostojnom osobom da bilo što bude u Dinamu. No, čekao je Zdravko Mamić svoju priliku, te je 2002. godine postao Dinamov Izvršni dopredsjednik, a na tu funkciju ga je postavio Mirko Barišić, vječni Dinamov predsjednik. No, vrlo brzo se Mamić nametuo kao prvi operativac, a kroz nekoliko godina Mirko Barišić je postao sam privjesak Dinamovog gazde.

Mamić je u Dubrovniku organizirao press konferenciju na kojoj je ‘zgazio’ legendu kluba Velimira Zajeca, ljubimca BBB-a, te na taj način preuzima vlast u klubu. U prvim godinama Dinamu stižu izdašna financijska sredstva od strane Grada kojim upravlja Bandić. Ubrzo su se ‘našla ta dvojica’ i njihova veza je trajala do pred sam Bandićev kraj, a bez gradske pomoći Mamić ne bi mogao izgraditi temelje. Mamić je počeo s Ćirom, osvojio naslov, nakon toga ga je smijenio. Naravno, ta opsesija s Ćirom, koji mu je bio kum ali i mentor u mladosti, da ga nadmaši i postane veći od njega je nešto što je hranilo Mamićev ego.

Ključni trenutak za cijelu ovu priču odigrao se u proljeće 2005. godine. Dinamo je ispao u Kupu, te u posljednjem kolu osnovnog dijela sezone izgubio u Koprivnici te igrao Ligu za ostanak, koju su navijači odmah prozvali Ligom za bedaka. Mamić je tada izveo svoj patetični performans, dao ostavku, napustio klub, odnio sliku svog oca, premda je u glavi imao sasvim drukčiji plan. Kako je već tada kontrolirao i svoje suradnike i skupštinu Dinama, vrlo brzo se vratio u svoj ured u kojem je ostao sve do kasnijih uhićenja. Cijelo to vrijeme su mu BBB puhali za vratom, od upada navijača na trening i skidanja dresova s igrača, do stalnog pritiska i na tribinama, ali i medijskom balonu. Tada lukavi šef povlači potez – na klupu je sjeo Josip Kuže, ljubimac Dinamovog puka. Nakon ‘Lige za bedaka’ Mamić je posalo poruku:

“Dinamo će sljedećih deset godina biti prvak!”

Očito je Mamić imao razrađen plan, kako i na koji način će to ostvariti. Dinamu su se dolaskom Kužea do kraja vratili navijači i u toj sezoni prosjek gledatelja je bio 12.700, Sjever je bio pun i sve je izgledalo idilično. Ali kako je Dinamo klub u kojem idila kratko traje, navijačka fasnicaija Kužeom, a ne Mamićem, što je on cijeli život tražio kao potvrdu svog postojanja, dovela je do polaganog okretanja leđa omiljenom treneru. “Josip Kuže – Uno di noi” ostat će vječna uspomena, a brojni zagrebački grafiti njemu u čast ostat će kao spomenik, jednom od najdražih Dinamovh trenera.

Kuže je smijenjen nakon prvog poraza u prvenstvu od Šibenika u gostima čime Mamić pokazuje Sjeveru kako stvari stoje, a BBB na prvoj domaćoj utakmici protiv Pule objavljuju Mamiću rat porukom “Mamiću smijeni sebe, a ne druge!” te skandiranjem koje od tada postaje simbolom borbe protiv njegove diktatorske samovolje: “Mamiću Cigane, odlazi iz Svetinje! – piše u feljtonu Kronologija jednog ludila.

Sve to dovelo je do revolota BBB i počinje višegodišnja borba protiv Dinamovog gazde. Prva peticija je potpisivana 2009. godine kada se 18 tisuća navijača izjasnilo da ne žele klub uništenog identiteta, u klub koji laže vlastitim navijačima, vrijeđa ih, ponižava i maltretira, a povrh svega služi za bogaćenje jedne obitelji. Zajedno za Dinamo, inicijativa četvorice kapetana – Šimić, Bišćan, Marić, Šokota, koja je sakupila više od 50.000 glasova protiv vladavine ZM u Maksimiru. Na kraju je “Dinamo to smo mi” imala osnovni cilj da stopira preoblikovanje Dinama kako bi to odgovaralo prvom čovjeku Dinama, istovremeno i dalje bjeguncu od hrvatskog pravosuđa.

No, nisu svi bili protiv Mamića. Dio BBB se odmetnuo, osnovan je Dinamo Fun club, a kolokvijalno je taj dio izdajica prozvan “Plaćenici”. Otvorena je fronta, a bilo je međusobnog razračunavanja vatrenim oružjem. Plaćenike je, pogađate financirao sam ZM, te na taj način je pokušao razbiti koheziju grupe. I na neki način je uspio, BBB su od 2010. do 2016. proveli najteže razdoblje u povijesti kluba. Dinamovo vodstvo uz pomoć ljudi iz policije, koji će, gle slučajnosti danas operativno voditi Dinamo počelo provoditi neviđenu represiju nad svojim navijačima.

“Kada nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost!” Šestog rujna 2014. godine na prepunoj Šalati (više od šest tisuća ljudi) navijačka skupina Bad Blue Boys podržala je malonogometaše drugoligaške momčadi Futsal Dinamo. Nekoliko godina BBB su više odlazili na utakmice svoje malonogometne momčadi, jer su u Maksimirskoj 128. uglavnom bili na crnim listama. Bile su to godine najgore okupacije kluba, a za to vrijeme Mamić je vladao i radio što god je poželio. Iako možda neki misle da kasnije peripetije sa hrvatskim pravosuđem nemaju veze s navijačima i njihovim incijativama, gore spomenute akcije i te kako su pomogle da se u jednom trenutku zapravo otkrije što je protuzakonito činio prvi čovjek zagrebačkog kluba.

Početkom srpnja 2015. godine uhićen je Zdravko Mamić i u sljedećih nekoliko godina trajao je postupak protiv gazde koji je meštario godinama u ‘plavim dvorima’. Optužen je za nezakonito izvlačenje novca iz Nogometnog kluba Dinamo u iznosu od oko 200 milijuna kuna (26,38 miliona eura). Posebno poglavlje te priče su i građanski ugovori Luke Modrića i Dejana Lovrena još u vrijeme kada su bili igrači zagrebačkog Dinama. Luka Modrić, kapetan Vatrenih, pravomoćno je oslobođen optužbi za davanje lažnog iskaza na suđenju Zdravku Mamiću. U sličnoj situaciji je bio i Dejan Lovren. I kod njega je sporan trenutak potpisivanja aneksa o podjeli  odštete, kao i Lovrenove izjave na tu okolnost tijekom istrage u USKOK-u i na sudu u Osijeku.

Zdravko Mamić, trenutno se nalazi u BiH, točnije Međugorju. Ni danas, sedam godina kasnije, u Maksimirskoj 128. okupacija nije završila. Bjegunac od hrvatskog pravosuđa i dalje iz Međugorja vodi zagrebačaki Dinamo. To je nažalost i slika hrvatskog društva.