Nakon debakla u kvalifikacijama za protekli Mundijal u Kataru, izabranici Roberta Mancinija od četvrtka kreću u pohod ka iskupljenju koje se personficira obranom titule prvaka Europe, a nastavljaju baš tamo gdje su i stali – reprizom finala protiv Engleske. Piše: Ivan Mihovil Klarić

 ‘It’s coming home’, bila je neizostavna parola u ljeta 2018. i 2021. od koje niste mogli pobjeći ako ste bili u ikakvom doticaju s euforičnim engleskim medijima koji su beskompromisno vjerovali kako se nogomet uistinu ‘vraća kući’ – u svoju kolijevku – kako si Englezi vole tepati.

U Rusiji je put nogometa prema kući zaustavljen na predzadnjoj stanici od strane Perišića, Mandžukića i ostatka Dalićeve družine kojoj to ljeto nitko osim te ‘atomske’ Francuske nije mogao stati na put.

No, euforija Engleza koja je često plesala na tankoj liniji s bahatošću, kulminirala je tri godine poslije – na Euru 2020. Obzirom kako su bili domaćini same završnice prvenstva, dojam je bio kako osvježenoj momčadi Garetha Southgatea trofej pobjednika ne može ponovno ‘skliznuti’ iz ruku. Stigli su skroz do velikog finala igranog na mitskom Wembleyju, no tamo ih je dočekao jedan tvrd, gotovo nesalomljiv orah – Talijani.

‘Dosadni’ Talijani čitav su turnir odigrali baš onako – talijanski. Nakon što su neočekivano lako pokorili nezgodnu skupinu s Turskom, Walesom i Švicarskom, u fazi na ispadanje pokazali su svoje pravo lice. Mučenje s osrednjom Austrijom potrajalo je sve do produžetaka, favoriziranu Belgiju umrtvili su s dva gola u prvom poluvremenu te u drugom zaključali svoja vrata. Protiv Španjolaca nije bilo ništa lakše. Napadali su ‘Crveni’ većinu utakmice, no nakon pogodaka Chiese i Morate, putnik u finale morao se odlučivati putem penala. Vjerujem da je bilo vrlo malo onih koji su tada vjerovali da će neuništivi Talijani ispasti nakon raspucavanja jedanaesteraca. S razlogom.

Nakon prolaska kroz ‘iglene uši’ protiv Španjolske, uslijedilo je finale pred gotovo 90 000 ljudi na londonskom Wembleyju. Azzuri su ponovno nakon udaraca s bijele točke srušili već unaprijed zapisane snove mnogobrojnih Engleza. ‘It’s not coming home’, rekli su Talijani i podigli pehar prvaka Europe. Euforija na ‘Čizmi’ dosegnula je svoj vrhunac, a Talijani su napokon bili uvjereni kako se njihova reprezentacija vratila tamo gdje pripada – u sami vrh svjetskog nogometa.

No, povijest nas je naučila kako s Talijanima nikada nije tako jednostavno. Ako uzmemo kalendar i zaokrenemo ga do, sada već davnog ljeta 2006. kada je Italija predvođena kapetanom Fabiom Cannavarom senzacionalno osvojila Mundijal u Njemačkoj, primijetit ćemo kako su na predstojeća dva prvenstva – Euru u Austriji i Švicarskoj, te Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi – doživjeli debakl.

Na Euru 2008. uspjeli su proći grupu sa svega četiri boda, no izbačeni su već u prvoj knockout fazi od Španjolske. Na jugu afričkog kontinenta, doživjeli su još veće razočaranje nakon što nisu uspjeli proći slabašnu skupinu s Paragvajem, Slovačkom i Novim Zelandom. No, baš kada su opet bili ‘srozanog’ renomea, prekaljena momčad Azzura stigla je do finala Eura 2012. gdje su ipak bili poraženi od moćne Španjolske.

Iako tada nisu postali prvaci Europe, finale je bila dobra utjeha za Talijane koji su nakon osvajanja SP-a imali apetita za velike uspjehe. No, povijesni uzorak koji poput sjene prati Italiju ponovno nije pogriješio. Uslijedile su godine osrednjosti i mediokriteta, sve do tog spomenutog Eura 2021. koje su ti prokleto ‘dosadni’ Talijani u konačnici osvojili – baš kada to nitko od njih nije očekivao. Uz sve gore napisano, treba li uopće spominjati kako su prošli na predstojećem Svjetskom prvenstvu? Nikako, jer se u Katar nisu uspjeli ni plasirati.

Zaključak tog povijesnog uzorka koji nepogrešivo prati Talijane jest kako su najbolji kada su gladni uspjeha te uspiju stvoriti turnirsku koheziju unutar momčadi – a kada se pojavi ta iskra, malo je reprezentacija koje ih mogu zaustaviti. Taj timski duh i zajedništvo pobjeđuju činjenicu što rijetko ‘umiru u ljepoti’, ali su baš ti ‘dosadni’ Talijani prava turnirska momčad koja kada klikne – osvaja trofeje.

Upravo su sada Azzuri gladni uspjeha, traže priliku za iskupljenje, a ima li bolje prigode za to od pokušaja obrane naslova prvaka Europe koji započinje u četvrtak – reprizom finala protiv ambicioznih Engleza s kojima su se našli u kvalifikacijskoj skupini. Uz dva finalista prethodnog Eura, u grupi se nalaze Malta, Sjeverna Makedonija te Ukrajina, a plasman u Njemačku ne bi trebao doći pod znak pitanja.

No, reprezentacija Italije je kao ‘mačak u vreći’, nikada ne možete znati što od njih očekivati ali povijest nas je naučila kako su Azzuri najbolji kada se to od njih, baš kao i sada, to ne očekuje. Oni svoj pohod ka obrani trona započinju u četvrtak, a cijeli put u kvalifikacijama možete pratiti ekskluzivno u programu Sport Kluba.

Repriza finala između Engleske i Italije započinje od 20:45 u programu SK6, a pozivnica za večernje druženje teško može biti bolja.

Mogu li Talijani još jednom zabljesnuti i iznenaditi sve te jesu li izabranici Roberta Mancinija dovoljno gladni uspjeha? Odgovore na ta i mnoga druga pitanja – saznat ćemo vrlo brzo.