Očekivao sam, kao i mnogo puta u listopadu - hladnu riječku večer. Iako je krasi jedna polovica blage, tople mediteranske klime, ova je druga odavala stranu koje smo se plašili. Bit će zima, oko srca naročito. Trebali su golovi da nas ugriju, ali njihove isporuke nije bilo. Dostavljači su zakasnili.

Kad je s razglasa rujevičkog trening-kampa krenula himna Lige nacija, imao sam dojam da će uz tu, najavnu špicu koja kao da dolazi iz kakvog filma katastrofe, uslijediti smak svijeta. Pjevni dio odrađuje zbor, a melodija podsjeća na koračnicu. Sudnji dan. Na sreću, ubrzali su sa službenim protokolom, uslijedila je engleska himna. Nije baš pristojno uprizoriti kraj vremena kakvog poznajemo dok svira oda kraljici.

Na terenu – sve redovno. Kaže scena iz jednog kultnog filma u koprodukciji naših susjeda. Zlatko Dalić je novinarima već priuštio mnogo ugodnih trenutaka u godinu dana njegova mandata, a uoči susreta protiv Engleza, možda ih je bilo i najviše. Izdiktirao je sastav, kao da diktira popis od 23 igrača za neku nevažnu utakmicu. Time je međutim, osim pomoći grafičkim urednicima u dnevnim novinama, dao izravne upute i kolegi mu, Garethu Southgateu. Očekivano, a i dobiveno – Gordi se Albion razgoropadio u drugom poluvremenu. Podvlačimo odmah, samo je srećom nakon sat vremena igre rezultat i dalje bio nepromjenjen.

Ono što Lovre Kalinić u Elcheu nije mogao, to je Dominik Livaković na Rujevici uspio. Dvaput Rashfordu iz matne situacije uspio je pročitati namjere bacanjem u lijevu stranu, a mogao je poljubiti Dinamov vratar i okvire sjevernog riječkog gola. Tresli su se, ali se nisu predavali.

Ključna točka engleskog prvog poluvremena bio je Jordan Henderson. Čovjek koji je pokrivao sve, dok je Southgate s klupe planirao sljedeći korak. I bio je u ulozi “bijelog”, jer se trenerski rukopis Zlatka Dalića sve više gubio, kako je utakmica išla prema kraju. Stoperi nekadašnjih svjetskih prvaka pomicali su se prema centru, na terenu aktualnih viceprvaka koji i dalje žive u sjeni toga uspjeha.

Taktički, ničim Tri lava nisu iznenadila Vatrene. Prilično je sigurno bilo to da će Walker i Chilwell hitati po stranama, kao i da će Rashford uz Sterlinga biti udarni dio u trozupcu onih koji će našim stoperima zadavati muke. Lovren je tako rano dobio javnu opomenu, a hrvatska se sredina terena sve više skupljala, što je otvaralo gostima prostora.

Time je cijela riječka priča ovoga petka dobila još hladnije konture, jer smo opet, srećom samo kroz šest minuta (od 51. do 57. minute) doživljavali blage natruhe onoga što se dogodilo u Španjolskoj prije mjesec dana, uz bitnu razliku – golova nije bilo. Padali smo, digli su nas nakratko samo Kramarić i Rebić sredinom nastavka. Ni tada napadač Hoffenheima nije zabio, kao ni u 37. minuti nakon što je Pivarić odigrao jednu od rijetkih suvislijih akcija po strani s Perišićem.

Ono što se čekalo je – prvi hrvatski pogodak u Ligi nacija. Ono što se još uvijek čeka je – prvi hrvatski pogodak u Ligi nacija. Dojma smo da ga neće biti još neko vrijeme, barem ne iz akcije koja će u cijelosti očarati navijače i natjerati ih na “standing ovation”. U Španjolskoj zbog Asensija, ovdje zbog Rashforda, već je postala navika živjeti pod pritiskom na svojoj polovici. Baš kao i gledati Luku Modrića na top-razini, odnosno Antu Rebića kako grize. Doslovno i za svaku loptu.

Ipak, ono što raduje je krivulja momentuma u određenim periodima utakmice. Bili su Vatreni bolji u većem dijelu prvog poluvremena, pa se dogodila rupa, ali s pozitivnim pomakom. Digli su se opet u zadnjih dvadesetak minuta, održavajući razinu prisutnosti do točke da se može zadržati rujevička nula.

Ona neće zadovoljiti veliki broj ljudi. Jer, bod je slaba utjeha za nastavak života u skupini iz koje bismo i dalje, vrlo lako mogli ispasti u rang niže. Igra se u Zagrebu protiv Furije, pa onda i na Wembleyju, gdje engleski lavovi imaju prednost domaćeg terena.

A ako ispadneš, onda nisi ni među nositeljima u ždrijebu kvalifikacija za Europsko prvenstvo. Ako ispadneš, to znači da će za dvije godine Liga nacija biti još manje privlačna, kako nogometnom tako i navijačkom puku. I imaš nove probleme, kao da ih već u hrvatskom nogometu nema i previše.

Nema veze, u ponedjeljak dolazi Jordan. Ni tada ne bi bilo loše krenuti zabijati, probati neka nova rješenja. Razvidno je da nam je potrebno nešto novo. Pitanje je samo – imamo li to u kadru.