Šime Vrsaljko posljednju je utakmicu za Hrvatsku odigrao 18. studenoga 2018. godine, na Wembleyju protiv Engleske u susretu Lige nacija igru je zbog ozljede napustio u 26. minuti i dugo čekao na povratak. Skoro dvije godine kasnije Šime je konačno među Vatrenima.

“Osjećam se stvarno zadovoljno, sretan sam što sam poslije dugog izbivanja opet na reprezentativnom okupljanju. Poseban je osjećaj svaki put biti u reprezentaciji, pogotovo meni poslije tako duge stanke. Trenirao sam u Zadru dok sam bio na odmoru, ali poslije tri odrađena treninga s momčadi ne mogu reći da sam spreman. Bit ću na dispoziciji izborniku i momčadi, međutim još sam daleko od optimalne forme u kojoj mogu dati najbolje što znam.”

Hrvatska javnost bila je prilično zabrinuta kad je saznala da si pozitivan na koronavirus. Objava na društvenim mrežama djelovala je umirujuće, ali vjerojatno ti nije bilo ugodno?

“Sama informacija je bila stresna, jer sam, poslije prve krize u kojoj smo bili zatvoreni tri mjeseca, bio testiran sigurno petnaest puta i test je uvijek bio negativan. U tom smislu bilo mi je jako čudno da je test na kraju bio pozitivan, ali najbitnije mi je bilo nikoga ne ugroziti i nemati simptome koji bi mogli ugroziti moje zdravlje. Trenirao sam doma, bio u kući nekoliko dana i to je to. Ne želim pritom reći da virus nije ozbiljan i da se ne treba čuvati, ali gledao sam pozitivno na to, iskoristio vrijeme za sebe. Ja sam već poslije tri dana bio negativan, ali sam unutar 72 sata morao imati dva negativna testa”.

Trener Atletica Diego Simeone je u više navrata izjavio da mu jako nedostaješ u momčadi. Kakav je vaš odnos i kakvu Simeone općenito ima komunikaciju s igračima?

“Ja se želim što prije vratiti na teren, s obzirom na moju situaciju jako sam motiviran vratiti se i pokazati ono što znam i umijem. Kad sam zdrav i spreman mogu puno doprinijeti momčadi, ali i mojoj karijeri. A Simeone… Trener i ja imamo strogo profesionalni odnos i to je najzdraviji odnos. Simeone je trener koji iz svakog igrača izvlači maksimum, samim time želi da momčad izgleda dobro i u datom trenutku uvijek igraju najbolji. Na taj način stvara se konkurentna momčad koja svake godine može napraviti velike stvari. Njega to automatski čini velikim trenerom, kao što jest. Uostalom, to je pokazao puno puta, Simeone je čovjek koji je nezasitan i koji gaji veliku ljubav prema nogometu. To pokazuje iz treninga u trening, iz utakmice u utakmicu. To ga čini posebnim i jednim od najboljih trenera na svijetu.”

Ivo Grbić nedavno je postao tvoj suigrač u Atleticu. Jesu li te klupski čelnici prije ostvarenja njegova transfera pitali za mišljenje?

“Jesu, a to puno govori o Atleticu. Kad Atletico dovodi igrača onda ga interesira i obitelj iz koje potječe, karakter također. Ono što vide na terenu samo je dio mozaika koji žele složiti kad je u pitanju dovođenje igrača. Naravno da Ivo ispred sebe ima veliku budućnost, na njemu je kada dođe u klub da radi i da se u što kraćem roku adaptira na zahtjeve trenera i momčadi. Čuli smo se kad je potpisivao, zna da sam mu na usluzi što god mu treba. Može računati na mene 24 sata, ima nas gore, neće mu biti dosadno.”

Mnogi ne znaju da si u mladim danima bio cimer s Brunom Petkovićem u samo dvadesetak kvadrata. Jesi li mogao pretpostaviti da ćete se poslije toliko godina opet sresti, ali u najjačoj hrvatskoj reprezentaciji?

“Evo, naježim se odmah kad se sjetim toga. Tada, kad smo bili klinci, tih 20 kvadrata bilo nam je kao da živimo u vili. Bili smo zaista jako prisni, koristili vrijeme za druženje, imali veselih i tužnih trenutaka, ali dijelili smo našu mladost. Evo, danas smo tu gdje jesmo, mogu samo reći da sam ponosan na obojicu, jer smo ostali isti, kao da smo još uvijek oni klinci koji spavaju u toj maloj sobi u krevetu na kat. Klinci koji vode dugonoćne razgovore i dijele sve ono što im se dogodilo tijekom dana. Kako smo tada dijelili zajedničke trenutke, tako ćemo danas zajedno braniti boje hrvatske reprezentacije. Samo bez kreveta na kat? Ha, ha, ha… Meni ne bi smetalo niti da opet spavamo na krevetu na kat, bilo bi još zanimljivije jer bismo opet mogli ćakulati dugo u noć.”

Imaš li kod kuće onu legendarnu fotografiju na kojoj ležiš na hrvatskoj trobojnici?

“To je poseban osjećaj, pobjeda nad Engleskom i zastava poslije utakmice koja je meni nešto posebno. Što se fotografije tiče, mislim da će sigurno imati posebno mjesto u mom domu, a pogotovo u mom srcu. To se nikad neće izbrisati iz mojih emocija i osjećaja prema njoj kao takvoj. A fotografija će biti na upečatljivom mjestu da tijekom dana mogu na nju baciti oko.”

Objavljeno je da si kupio dva respiratora za zadarsku bolnicu. Koliko te ispunjavaju takva humanitarna djela?

“Jednostavno se tako osjećam. Osjetio sam potrebu i obavezu, to je moj grad, to su moji ljudi. Iako… Nije bitno je li to Zadar ili bilo koji drugi grad u Hrvatskoj, isto bih napravio. Osjećam se ugodno, ali ne želim se pretjerano isticati. Najvažnije je da ti uređaji pomažu ljudima, samo zbog toga je to djelo i napravljeno”.