Prisjećamo se najvećeg uspjeha hrvatskog sporta

Hrvatska nogometna reprezentacija na današnji dan (15.7) prije dvije godine ispisala je posebne sgtranice hrvatskog sporta osvojivši srebro na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. 

Da ova generacija ima potencijal i igrače za velike uspjehe, to smo godinama unatrag znali, ali uvijek je nedostajalo ono nešto, trunka naklonosti Fortune, pa da nas pomazi, da se približe ‘Vatrenima’ iz 1998. i njihovoj epskoj bronci. 

Najprije Turska 2008., pa Portugal 2016., što nespretno, što nesretno, propadale su nade da velika generacija s Lukom Modrićem na čelu ipak može doći do rezultata koji je njihov talent najavljivao. 

Ali onda ipak… Fantastičan borbeni duh, zajedništvo, igra, sreća. Sve se poklopilo. Hrvatska nogometna reprezentacija prošla je Nigeriju, Argentinu i Island u skupini. Tri čiste, lijepe pobjede i početak nečeg što će ostati urezao u sjećanje i kad se sve drugo zaboravi. U osmini finala krenuo je kaos. Serije utakmica u produžecima. Penali s Danskom i Rusijom, super Mario Englezima je u produžetku za finale zabio i Hrvatska je stigla do prilike za revanš Francuzima za polufinale 1998. Nisu uspjeli, ali dali su sve i skinuli rezutat one generacije kao najveći ikada. 

‘Ne mogu opisati taj osjećaj uoči finala. Otpjevali smo himnu iz svega glasa, ruka je bila na srcu, prolazile su emocije…’- napisao je Zlatko Dalić u svojoj ispovijesti. 

Atmosfera uoči finala je bila sjajna. Dalić je imao kapu i šal reprezentacije stalno uza se, a igrači su bili uvjereni u zlato jer njihov trener je Zlatko, a ne Srebrenko. Ostali jesu srebrni, ali onako srebrni, kako volimo reći, zlatnog sjaja. 

Opisao je Dalić kako je izgledalo sve na poluvremenu i u nastavku utakmice. 

‘Francuza nije bilo nigdje. Na poluvremenu sam rekao: ‘Dečki, vratili smo se puno puta, ajmo i sad. Finale je, ajmo, dečki”. Bili smo svi vrlo pozitivni. Pojačali smo tempo, Lloris je čudesno obranio udarac Rebića… A onda su u teren ušli aktivisti Pussy Riot. Prekinuli su nas dok smo imali moć, inicijativu… Ništa nam taj dan nije išlo na ruku, omeli su nas, baš su nas presjekli’, rekao je izbornik.

‘Finale je odlučio taj penal. Da nije bilo tog penala, uvjeren sam da bismo bili svjetski prvaci. Sjećam se da je Vida izbio loptu u korner, imao je puno drugih rješenja, ali, eto, nezgodno se odbila i otišla u korner. Linijski sudac pokazao je gol-aut, ali je glavni sudac zaustavio igru. Odmah sam znao da nešto nije u redu. Igrači su ga odmah okružili, ali ja sam ostao miran. U tom trenutku stvarno sam bio razočaran, pogodilo me. Gledao je dugo na VAR, što znači da nije bio siguran. A ako nisi siguran, onda ne smiješ dosuditi penal. Ne smije se na taj način odlučiti svjetski prvak. To me baš jako pogodilo’, dodao je Zlatko Dalić.

Unatoč porazu u finalu, Dalić i ‘Vatreni’ dočekani su kao pravi, istinski pobjednici. 

‘Kad smo ušli u autobus, nisam izdržao. Preplavile su me emocije i, priznajem, zaplakao sam. Vidio sam sve te ljude, taj doček, tu sreću među ljudima koju smo im priuštili. Taj osjećaj da je cijela domovina bila uz nas. Nisam izdržao i zaplakao sam. Nisam imao riječi zahvalnosti za ono što su nam priredili. Mi smo u Rusiji igrali za sebe, za obitelji, za cijelu Hrvatsku. Igrali smo za branitelje jer, da nije bilo njih, ne bi bilo ni šahovnice. Dečki su s ponosom nosili hrvatski dres, naši navijači su bili najbolji na svijetu.’ Ostalo što je Daalić napisao o događajima iz finala i dočeku pročitajte OVDJE

Kad toliko ljudi diše kao jedan zbog ponosa koji je narod osjetio, duha zajedništva i emocija koje su prepoznali u igračima, jasno je da su zajedno s njima živjeli svaku izgubljenu loptu, svaki dobiveni duel i pogodak, kao i svaku pobjedu. Ali poraz, ako je u prvi mah i teško pao, a kome nije, jedino što emotivnog čovjeka može savladati su nekontrolirane suze radosnice zbog svega što smo prije dva ljeta s reprezentacijom zajedno prošli.