Umjesto epitafa Miroslavu Blaževiću, na ovim strancima donosim vam moju kolumnu objavljenu 26. travnja 2008. godina u Obzoru Večernjeg lista. Možete ju pronaći i u knjizi "NaŠtiMaĆi (Nane - Bilić, Štimac, Mamić i Ćiro), koju je tada izdao Konzor

“I dok u ljetno toploj Varšavi čekam Grzegorza Lata, uz Bonieka najvećeg poljskog nogometaša čujem da je Ćiro Blažević opet u “bedu”. Da ne može više trpjeti tvrdoglavog Dražena Medića, koji ga je zatočio u psiho financijske okove. Petnaest godina živim u ‘travničkoj kronici’ i dobro sam upoznao Miroslava Blaževića, sve njegove ljubavi.

Njegova najveća ljubav je novac, bez kojeg bi, kako sam priznaje, sutra umro. Voli reći da je bio gol i bos, da se zbog toga strašno boji praznog sefa. Zbog sumnji da je primio šušku ispod žita čučao je u istražnom francuskom zatvoru, kao trener na kraju je zaradio bogatstvo. Iako je na lovu posebno osjetljiv, taj šarmantni varalica znao je naletjeti na Medića, Mamića i jednog Marića, koji nije odigrao povratnu loptu.

Druga najveća strast bile su mu žene. Znao je reći da je zbog njih patio do bola iako je uglavnom bio kavalir, baš kao u prošli ponedjeljak, kad je našoj grafičarki Barbari donio buket od deset žutih ruža. Tata više nije u formi, žute ruže sugeriraju ljubomoru, a i poklanja se uvijek neparan broj. No prečesto je znao gubiti emotivne utakmice. A malo je vještih muškaraca koji znaju dobiti emotivnu bitku, tu su dame prvakinje svijeta.

Treća najveća strast mu je čokolada. Za brojnih naših susreta, nikad ga nisam vidio s vilicom i žlicom, taj čarobni okus čokolade izvlačio bi ga iz najvećih i najdubljih depresija. A četvrti rekao bih fetiš – bio je odnos s novinarima. Obožavao je Veselka Tenžeru, kazališnog kritičara, književnika, taj njegov britki stil s jasnom porukom. Vodio je velike bitke s majstorom od pera Tomislavom Židakom, kod jedne sportske urednice imao je ogroman kredit, a volimo ga zbog toga što je riječima žonglirao kao Veliki Žuti s loptom. Da su mu liječnici otkrili da ima tumor prostate, prije obitelji doznali su urednik ovdašnjih novina i magazina.

Nogomet mu je sad negdje pri dnu prioriteta. Volio je Bobana, gazio Prosinečkog, Nije Ćiro bio zidar od slabog materijala, i te 1982. i 1998. godine u svojoj je svlačionici imao igrače svjetskog glasa. Imao je taj prirodan dar za motivaciju, verbalno je bio nenadmašan, imao je vražju inteligenciju, te sposobnost kako raditi s velikanima i njihovim taštinama. Imao je i veliku potrebu dodvoriti se prvom hrvatskom predsjedniku, ne sumnjam da očekuje bistu blizu Pantovčaka nakon svega što je dao hrvatskom nogometu.

Znam da pati za Dinamom, da bi se još jednom ‘ponovno rodio’ da ga nazove Zdravko Mamić. I siguran sam da bi mu sve oprostio.

Kolumna je u Obzoru izlazila u subotu, a kako je to bilo doba kada su novine već u petak navečer bile na kioscima, tako je u ponoć zazvonio telefon u Varšavu.

“Sve što si napisao u kolumni je zlobno i zločesto, znam da skupljaš poene. I da znaš, smijenit ću te” – vikao je Miroslav Blažević.

Šefe, oprostite na grubim riječima, nadam se da vas gore čeka – čokolada.