Na današnji dan 1993. godine tragično nas je napustio hrvatski košarkaš Dražen Petrović

‘Nikad nisam propuštao jutarnji trening. Bilo mi je svejedno ustajem li se u šest ili sedam. U dvorani sam bio samo ja i čistačice. Postavljao sam stolce po parketu i vodio loptu između njih. Tako sam vježbao driblanje. Uživao sam u tome. Ako neki put nisam mogao na trening, istoga trena bih se razbolio.’

Rečenice koju smo više puta ponavljali, pročitali negdje ili nam ih je netko prišapnuo. Rečenice koje i 27 godina nakon njegove smrti i dalje odzvanjaju svijetom. Rečenice koje će nekim mlađim nadama koje se žele baviti košarkom pomoći da vide kakav je fenomen bio Dražen.

Ne treba ni napominjati o kakvom se košarkašu radi. Rodom iz Šibenika svoju je košarkašku karijeru započeo zbog brata Aleksandra kojeg je gledao na treninzima i dodavao mu lopte. S 15 godina Dražen počinje igrati u Šibenki gdje je svoj rodni grad podigao na košarkašku mapu. Pravi procvat Dražen doživljava u Zagrebu gdje 1984. potpisuje za Cibonu, a zapravo je tada i započeo njegov uspon jer te iste godine osvojio je brončanu medalju s Jugoslavijom na Olimpijskim igrama u Los Angelesu.

Vukovi 1985. i 1986. dolaze do naslova Kupa prvaka, današnje inačice Eurolige, dok 197. dolaze do naslova Kupa pobjednika kupova, današnje verzije Eurokupa i drugo po snazi europsko natjecanje u košarci. A Draženove brojke u tim utakmicama finala su bile ovakve: 36, 22 i 28. 86 koševa u tri finalne utakmice. Ne treba ni govoriti koliko je Dražen bio maestralan i fantastičan u Ciboni.

Amadeus iz Šibenika 1989. dolazi u španjolsku prijestolnicu, u Madrid gdje je s Realom proveo jednu sezonu. A ondje ga je svijet samo još malo bolje upoznao jer Dražen je i tamo bio čudesan. Kup je pripao Kraljevima, prvenstvo Barceloni, ali osvojen je Europski kup u finalu protiv Snadeira iz Caserte gdje je postigao, pazite sad ovo, 62 koša! Te godine igralo se i EP u košarci u Zagrebu, a Dražen je osvojio zlato s Jugoslavijom, a ujedno je bio i najbolji igrač prvenstva.

Onda se 90-ih godina otisnuo tamo gdje svaki košarkaš u svojoj karijeri sanja da će tamo jednog dana biti. U NBA gdje se nije previše naigrao s Portlandom, ali zato je sa New Jersey Netsima bio jednom riječju – nezaustavljiv. Prva sezona privikavanje, druga sezona mu je donijela par priznanja i ono srebro na Olimpijadi u Barceloni protiv Dream Teama, a u trećoj sezoni je igrao najbolje kada je izabran u treću postavu u NBA. A i ne samo to, bio je najbolji desni bek iza ReggiejaMillera i MichaelaJordana. Jedan od najboljih 15 košarkaša u svijetu, zaista nema riječi kojim bi se opisao čudesni pothvat.

https://twitter.com/GGunlerden/status/1269215038809804801

Voljeli su ga u Americi, gdje god se okrenete čuli bi samo uzvike ‘Petroooo for three; Petroooo, got it, …’, nevjerojatno je bilo za vidjeti kako je  bio osebujan u najjačoj košarkaškoj ligi. Kasnije se otkrilo da je imao brojne ponude na stolu, između ostalog i Houstona u kojem je igrao veliki Hakeem Olajuwon.

Bio je u naponu karijere sa 29 godina. Otišao je odigrati kvalifikacijsku utakmicu za reprezentaciju protiv Slovenije u Wroclawu. Nije ni trebao biti tamo, već smo osigurali europsku smotru, ali Dražen je to htio. I tu se vidi koliko je bio velik i plemenit. Nitko nije mogao ni pretpostaviti što će se dogoditi kasnije.

U Frankfurtu se dugo nećkao hoće li ići s ostatkom momčadi kući ili će sjesti u auto. Nažalost, odlučio je sjesti u auto iz kojega će se samo par sati kasnije dogoditi nezapamćena tragedija koja je naveliko pogodila cijeli hrvatski narod.

Crveni Golf vozila je njegova tadašnja djevojka Klara Szalantzy, vidljivost je bila jako slaba. Dražen je sjedio na mjestu suvozača, a iza njega je sjedila Klarina prijateljica Hilal Edebal.  Dražen je u trenutku nesreće spavao. U jednom trenutku ispred njih se ispriječio kamion, te se nikako nije mogao izbjeći sudar. Dražen je na mjestu nesreće poginuo, dok su Hilal i Klara preživjele.

I dalje se vraćaju one snimke u glavi kada  se mogao vidjeti stravičan prizor tog kobnog dana 1993. na autocesti kod Ingolstadta, ali Draženu nažalost, nije bilo spasa.

7 de JUNIO de 1993. Día marcado para los amantes del baloncesto.

Ese día nos dejó el genio, Drazen Petrovic

?➡️ https://t.co/Cj61L7TySW pic.twitter.com/Fym1L0qE1J

— Gigantes del Basket (@GIGANTESbasket) June 6, 2020

I dan danas velika je tuga zbog smrti Dražena, jer toliko je toga mogao još pružiti u NBA i hrvatskoj košarci. Biranim riječima o njemu često govori i Toni Kukoč, a i dalje se vode polemike oko toga tko je bolji hrvatski košarkaš. Međutim, trostruki prvak s Chicago Bullsima je izrazio samo jednu želju:

‘Ja bih najviše volio da je Dražen ovdje s nama danas pa da mi komentiramo između sebe tko je najbolji, ali eto šteta, tragedija se desila’ – rekao je Kukoč u nedavnom podcastu za Sport Klub.

Ne toliko davno i veliki Dino Rađa se prisjetio pokojnog Dražena gdje je jednom prilikom objavio i zanimljivu anegdotu na svom Facebook profilu:

‘Dvi velike lekcija san od njega naučija. Prvo rad, rad i samo rad. Kad imaš problem ajde ga riješi u dvorani. Nemoš pogodit – dvorana, ispada balun – dvorana, nemoš trčat – Marja, nemoš skočit- teretana. Jednom dođemo u Poljsku igrati neki turnir i u dvorani nema teretane. Nema ni u hotelu. Šta sad. Nakon uru vrimena zove on mene i kaže, naša san, ajmo. Odosmo taksijem Stojko, on i ja u neku ružinavu teretanu lokalnih dizača utega. Tu smo mi napravili stanice za radit i odradili svoj trening. Druga lekcija. Igramo u Švedskoj neke kvalifikacije, a on i ja cimeri. Idemo na kavu prije utakmice i ja vadim lovu da platim. On meni na to reče da spremin pare jer kad buden zarađiva ka on da mogu platiti, a do tada nema šanse. On je već bija u Realu te godine, a ja još u Splitu’ – napisao je Rađa.

A jedan od onih s kojim je Dražen bio u iznimnim odnosima i s kime je bio veliki prijatelj je i predsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza Stojko Vranković, a u prilog tome govori i da je div iz Drniša zajedno s Draženom i ostalim hrvatskim iseljenicima prosvjedovao ispred zgrade UN-a u New Yorku u ljeto 1991. za hrvatsku neovisnost. I Stojko se u prijašnjim intervjuima prisjetio jedne anegdote.

‘Bili smo s mladom reprezentacijom na nekom turniru u Njemačkoj, i poslije večere smo morali ići spavati jer je ujutro bio zakazan trening. Povukli smo se u svoju sobu nakon čega se Dražen okrenuo meni i pitao me znaš što ćemo sada učiniti. Ja sam mu rekao da idemo spavati i idemo ujutro na trening. A on kaže: Ne! Trenirat ćemo večeras’ – prisjetio se Vranković.

Nema tko ga nije volio i cijenio. Svi se s ponosom sjećaju igračke veličine i nakon 27 godina sjećanje na njega i dalje ne blijedi. Ponosni smo što smo imali ovakvog košarkaša. Ali prije svega, čovjeka. 

Život leti kapetane…