Gosti u našem svakodnevnom podcastu danas su bili bivši trener Cibone Željko Pavličević, kao i kroničar Zoran Kovačević koji su pričali o klubu koji je 80-ih godina harao europskom košarkom

Izuzetno veličanstvene goste imali smo u današnjem podcastu gdje je naš komentator Goran Stojanović razgovarao o zlatnom dobu Cibone s dva velikana. Prvi je Željko Pavličević, asistent Mirka Novosela u Ciboni, a kasnije i glavni trener. Osvojio je dva europska naslova, jedan s Cibonom, a drugi s Jugoplastikom. Drugi gost u našem podcastu bio je Zoran Kovačević, kroničar Cibone koji je pratio sva tadašnja zbivanja te urednik Sportskog radija Cibona 90-ih godina prošlog stoljeća.

Naravno, prvo se započelo s pričom oko stvaranja imena, odnosno o samoj povijesti.

PAVLIČEVIĆ: ‘Ne smijemo zanemariti onu dalju povijest Cibone. Klub je kroz godine često mijenjao ime, čak je jedno vrijeme skoro i nestao, ali ga je spasio pokojni Vladmir Anzulović. Dolaskom Pere Zlatara klub se regenerirao, a onda dalje od 1975. o čemu ćemo pričati, to su sve također prije njih bil igračke veličine.’

KOVAČEVIĆ: ‘Klub je promijenio ime nakon što su četiri tvrtke odlučile investirati (Franck, Badel, Kraš i Voće). Kao  Lokomotiva, koja je životarila, prije nego što ju je Anzulović spasio. Došao je Mirko Novosel, iako treba reći kako je imao i ponudu iz talijanskog Varesea, i otud je krenula takva priča gdje se rodila jedna sportska bajka.’

PAVLIČEVIĆ: ‘Mirko je bio katalizator da se taj politički vrh na čelu sa Šajberom ujedini da bi se na kraju nešto moglo napraviti. Vjerovali su u Novosela da će u budućnosti imati kvalitetne rezultate. Biti pomoćni trener Mirku Novoselu je jedna prava mala avangarda. Devet godina sam bio pomoćni trener. Prekretnice su bile dolasci Novosela, Kreše Ćosića i Dražena. Stvarala se ta jedna struktura na čelu s Novoselom, išlo se korak po korak, pa igrači poput Nakića, Knege, Ace Petrovića i slično. Na nešto se moram nadovezati, općeniti problem današnjeg sporta u hrvatskoj je što se ne ulaže u nešto, odnosno hoće se sve nešto na brzinu, a to tako ne ide. Mi smo cijelo vrijeme napredovali i došli smo tamo gdje smo i bili.’

U sezoni 1981./82 Cibona je osvojila trostruku krunu, a prvi naslov prvaka Jugoslavije stigao je protiv Partizana u Beogradu. Tada su osvojili i Kup pobjednika kupova, u finalu je svladan Real.

1984. Cibona i Crvena zvezda igraju playoff prvenstva Jugoslavije, a treća utakmica igrala se u maloj dvorani Doma sportova.

KOVAČEVIĆ: ‘Cibona je slavila, Nakić je zabio koš pet sekundi prije kraja za 72:71 te 1984. To je najvažniji koš Cibone u povijesti, ne postoji važniji koš. Taj koš je sve okrenuo, i doveo Dražena u Cibonu. Dražen je bio pravi šampion i borac. Dražen je sa 19 godina htio igrati Ligu prvaka, a to mu je omogućila Cibona. Cibona je tada bila jaka, jer je imala strašno jaku logistiku.’

Zatim se javlja jedna neobična situacija, u sezoni 1984./85. Pavličević vodi klub u prvenstvu i Kupu, dok je za međunarodno natjecanje zaslužan Novosel.

PAVLIČEVIĆ : ‘To je jedna raritetna situacija. Mirko je već počeo sve više biti angažiran oko Univerzijade. Normalno da to nije uobičajena situacija, ali je bila uspješna jer smo osvojili tri trofeja. Glatko smo dobili finale u Ateni, pa nitko to ni ne spominje. Mi smo te godine preko Partizana i Zvezde osvojili lako to finale. Što se tiče dolaska Dražena, mi da nismo osvojili prethodne godine to što smo osvojili, on ne bi došao. U početku su svi bili skeptični oko njega jer je bio mlad, ali ta generacija igrača je njega prihvatila kao vođu. Vidilo se da taj dečko može napraviti u nekakvom trenutku nešto i tako je ispalo. Nije bilo nikakvog ega oko Dražena, i to je važna stvar zbog homogenosti. Publika se jednostavno poistovjetila s takvim klubom, to je postao jedan pokret. Ima jedna zanimljivost oko svega toga, poslije svake utakmice Cibone mi smo plaćali kazne jer je bilo previše ljudi. To je bilo nešto posebno u odnosu na danas.’

KOVAČEVIĆ: ‘Meni je ostala posebno u sjećanju utakmica protiv Borca iz Čačka koja se igrala za Dan žena. Bilo je 10 tisuća ljudi na utakmici. To je nešto što pokazuje koliko je Cibona bila u srcima ljudi. Nije se to sve stvorilo kad su se počeli osvajati trofeja. Kad je Mirko došao, kao da je zapuhao vjetar i ljudi su počeli masovno dolaziti, nešto su tu prepoznali. Imao sam privilegirani status jer sam ja ulazio u svlačionicu, uvijek sam bio iza njihove klupe, poznavao sam osoblje, znao sam njihove tajne i to mi je dosta pomoglo da napišem dvije knjige. Ali moram se vratiti i na Dražena za to zlatno doba. Cibona je tada imala 5:0 s Realom koji je velikan europske i svjetske košarke, a Dražen je u njima zabio 207 poena, ili u prosjeku po utakmici 41.4 poen.’

1985./86. klub je tada kao glavni trener preuzeo Pavličević, koji je s Cibonom otišao do trona europskog prvaka u Budimpešti pobjedom protiv Žalgirisa

PAVLIČEVIĆ: ‘Fizionomija momčadi se promijenila, Aco je otišao u vojsku, Knego je otišao u Španjolsku, a došao je Danko Cvjetićanin. Veliku pomoć mi je dao brat, koji nikad nije stvarao velike probleme, jer je bila gužva u momčadi. Tu sezona ekipa je igrala odlično, imali smo jedan poraz u regularnom dijelu prvenstva. Pobjeda protiv Žalgirisa je bila klimaks za nešto što se radilo godinama.  Dali smo igrače za reprezentaciju, 1988. Olimpijada u Seulu gdje smo mi bili drugi, poraženi smo od Sovjetskog Saveza. Uostalom, tu su i počele priče tko je najbolji igrač tada u Europi, bila je velika borba oko Arvydasa Sabonisa i Dražena.’