Hrvatska neće ići na Svjetsko prvenstvo, možda je tako i bolje.

Ne, još uvijek postoje šanse, ali zašto se uopće nadati? S četiri NBA igrača na rosteru, izgubili smo od Poljske. Svaka čast Poljacima, ali to nije momčad za vrh bilo čega. No, definitivno nije niti Hrvatska.

Zaista, dosta je žalopojki, dosta je plakanja. Parafrazirati ću jednog generalnog menadžera u američkom profesionalnom bejzbolu…”oni najbolji su na vrhu, ispod je dvije tone smeća, a onda dolazimo mi…”. Teško da bih pronašao bolji opis stanja hrvatske košarke.

Nemamo trenera, nemamo stručnjaka, nemamo učitelja, imamo samo individualni talent koji nitko ne zna pretvoriti u momčadski uspjeh. Budimo iskreni, izgubili smo od Poljske sa Šarićem i Bogdanovićem, bez njih dvojice rezultat bi bio negdje u sibirskom minusu. Hrvatska gotovo da i nema igrača u Euroligi, a i ti rijetki neće biti dostupni za posljednje četiri kvalifikacijske utakmice u studenom, odnosno veljači.

Kako ćemo praktički s amaterima koji se boje vlastite sjene pobijediti Mađarsku, pa opet Poljsku ili Litvu? Neka bude jasno, nismo ostali bez svjetskog prvenstva zbog ovotjedna dva poraza, izgubili smo zbog neimaštine u stručnom kadru, preplašenim igračima, te zbog nakaradnog FIBA-inog sustava kvalifikacija koji je očigledno bio usmjeren nanošenju štete Euroligi i NBA-u. Rat bez pobjednika.

Dino Rađa, Stojko Vranković, tko god čini stručni savjet, neka tamo i ostanu. U takvom organu i moraju prebivati igračke legende, no oni ne znaju stvoriti trenera, nekoga tko će učiti mlade igrače. 

Nije li vrijeme da se okrenemo inozemstvu? Prva na pamet pada Litva. Nisu nam potrebni brojni uzori, samo jedan. Litva. Bez ijednog NBA igrača ostvarili su omjer 8-0. Zašto? Zato što konstantno razvijaju igrače, rad s mladima je na najvišoj razini u Europi. Litva dvadeset godina, otkada se hrvatska košarka raspala konstantno figurira prema vrhu. Nisu bitna zlata, čak niti medalje, bitno je sudjelovati, biti konkurentan, za nešto se boriti. Litva to itekako zna.

Jonas Kazlauskas, legendarni stručnjak iza sebe je ostavio temelje uspjeha koje i dan danas žanju nove trenerske nade poput aktualnog izbornika Dainiusa Adomaitisa. Litavci ne plaču za svojim NBA igračima koji ne igraju za reprezentaciju, oni vjeruju u svoj rad i kada se umirove legende, na vidjelo izlazi novi val igrača koji nastavlja tradiciju. Ako niste znali, Litva je manja zemlja od Hrvatske, ali košarkaškim talentom i načinom rada kao da je dva puta veća.

Tri godine su ostale do prvog idućeg natjecanja, Eurobasketa, možda je tako i bolje. Ovu Hrvatsku je teško gledati, Hrvatsku bez glave i repa gdje je jedino bitno tko će napasti jedan na jedan. Takvi često zaboravljaju da tih jedan na jedan zapravo znači jedan na pet, jer košarka je momčadski sport. Jednog dana ćemo možda i shvatiti.

A dok se to ne dogodi, ostaje nam sanjati da ćemo u iduće tri godine barem dohvatiti tu “dvotonsku količinu smeća”, pa možda jednog dana opet krenemo težiti prema vrhu.