Prihvatimo novu realnost hrvatske košarke

Reprezentacija 27. stu 201720:53 > 21:37
Eric Boorsma

Fiba je novim sustavom velikih natjecanja opalila pljusku nacionalnim savezima diljem Europe. Pljusku koja bi na neke mogla ostvariti pedagoški učinak...

Hrvatska reprezentacija doživjela je oba poraza na početku europskih kvalifikacija za svjetsko prvenstvo u Kini 2019. godine, koje se službeno više tako ne zove, ali jednako je važno:

– jer je izlučno natjecanje za OI 2020. godine
– jer je prvo sljedeće veliko natjecanje
– jer bi trebala biti jedna od posljednjih prilika da sadašnja generacija hrvatskih košarkaša pokaže da su napravljeni za velike stvari i na reprezentativnoj razini te da je debakl na ovogodišnjem Eurobasketu bio samo…

Heh, što li je to zapravo bilo, kakav li je opći zaključak izmišljen ovaj put, oprostite na zaboravnosti i gubitku koncentracije? Iskren da vam budem, u datom trenutku nisam pratio, isključio sam se, nije me zanimalo. Jer, zamorno mi je bilo još jednom slušati kako “nismo imali svoj dan”, kako je “nedostajalo agresivnosti, energije i želje”… 

Kada su Fiba i Euroliga nedavno zaoštrili svoje nakaradne odnose, a krovna svjetska organizacija za nacionalne saveze odlučila bijes prema moćnijoj udruzi bogatih klubova kanalizirati na i za njih neobičan način, genijalci koji su potpisali novi format kvalifikacija, apsolutno neusklađen s terminima Eurolige, vjerojatno nisu bili ni svjesni da su pritom napravili veliku uslugu nekim državama izvan fokusa. 

Jedna od njih je i Hrvatska. “Prozor 1” u kvalifikacijama većini reprezentacija u Europi donio je nužnost igranja bez euroligaških igrača i NBA igrača, što je značilo da se trebalo okrenuti onome što je preostalo. U prvi mah, udarali smo se kamenom u čelo. U drugi mah tu je već bila cigla. Treći put malo smo zastali, jer lubanja je bila malo udubljena…

Takvi ošamućeni tada smo shvatili da mi u Euroligi zapravo imamo samo jednog jedinog igrača, Krunu Simona, izuzmemo li Rudeža koji je praktički tek sletio u ACB nakon više sezona gljivarenja po NBA ligi…
Dakle, u ovom prvom kvalifikacijskom segmentu igrali smo zakinuti za jednog jedinog igrača koji trenutno igra košarku na najvišoj razini u Europi!

Primjerice, Talijanima je iz najboljeg sastava nedostajalo čak tri euroligaša, pa opet su nas odvalili dvadesetak razlike i kvalitativno-tjelesnom nadmoći apsolutno impresionirali našeg izbornika Skelina!  
Po vlastitom priznanju, trebalo im je neko vrijeme da se oporave od šoka što igraju u dvorani koja nosi ime po velikom Draženu i to protiv reprezentacije koju nisu baš često pobjeđivali u povijesti, a kamoli na njenom terenu… 

Kad su shvatili da su to sve samo povijesne činjenice koje nemaju veze sa sadašnjošću, kad su vidjeli koliko su bolji i opustili se… Jao!

Od mržnje obnevidjeli lumeni iz Fibe zapravo su nam učinili uslugu! Prvi put u… povijesti… prisiljeni smo zagledati se u tanke nožice na kojima počiva naša košarka. Da, poštovani čitatelji, ovime u suštini raspolažemo. Igračima koji nakon izlaska iz juniorskih selekcija i klubova u “razvojnoj” hrvatskoj ligi nisu odigrali utakmica koliko stane na prste dvije ruke u kojima se može reći da su imali važnu ulogu na terenu. I to u regionalnoj ligi, koja se smatra tek sedmim najjačim ‘nacionalnim’ natjecanjem na kontinentu! Ako su uopće imali sreće doći do te razine…

Tu su, naravno i iskusni igrači koji su se skrasili u češkim, rumunjskim i ostalim prominentnim prvenstvima diljem Europe. Nemojte me krivo shvatiti, ne želim obezvrjeđivati, ali tako danas izgleda kostur hrvatske košarke. Igrači MZT-a, Cluja, Strasbourga, Sassarija, Nymburka, Zadra, Cibone i poneki igrač Cedevite, našeg najboljeg kluba, koji se grčevito bori za prolaz u sljedeću fazu drugoligaškog europskog natjecanja… 

Treba li raspeti Ivicu Skelina zbog smjera kojim je odlučio povesti naš basket, a potvrdio ga je i nakon ovog žestokog poraza od Italije? Ne želi pomoć “iskusnih” igrača i čini se da će biti uporan u tom usmjerenju…

Ili ga treba nagraditi što je konačno odlučio suočiti nas s bolnom istinom.

– Odavno sam ja svjestan situacije u kojoj jesmo. Ovo je možda i najbolji trenutak da svi zajedno vidimo, da progledamo i shvatimo u kakvom je stanju naša košarka. Možemo i dalje pričati sami sebi bajke, možemo mantrati o vremenima Dražena, Tonija i Dina, ali ta su vremena prošlost – rekao je predsjednik Stručnog savjeta HKS-a Dino Rađa. 

Hrvatska više nema ono što je svih ovih dvadesetak godina košarkaške patnje imala – solidne igrače srednje europske klase koji su bili spremni odraditi prljavi posao dok su zvijezde odmarale ili zarađivale unosne ugovore u NBA ligi. Uz puno muke rješavali su razne Nizozemce, Bugare, Estonce i slične… ali su ih rješavali!

Dugo godina bili smo nezadovoljni što su naši talentirani mladići, umjesto zvijezda svjetskih razmjera, pretvarani u takve, ‘samo’ solidne igrače. U što će se tek pretvarati sadašnji mladići koji su – trebam li vas podsjećati – dvaput zaredom igrali u B rangu Eurobasketa za U20 košarkaše?! Nekada nismo bili zadovoljni ni kad su redovito donosili srebra i bronce, uz poneko zlato, a sada moramo biti sretni što su naši momci, genomom predodređeni samo za najviše razine, izborili povratak među 16 najboljih reprezentacija… 

I što sada? Hoćemo li opet rušiti, posegnuti za glavama u Savezu i stolcem novog izbornika? Zaboga, pa taj ni ne pomišlja na još jedno de-penzioniranje Ukića, Popovića, Tomića, Žorića… 
Ili ćemo pisati protestna pisma Fibi, tražeći poništenje utakmica jer smo igrali bez najvećih zvijezda u momčadi? Za razliku od Srba, Grka, Nijemaca, Francuza, Talijana, Slovenaca, Španjolaca… 

Posljednja opcija najmanje je ugodna: u njoj ćemo sjesti za stol, rastopiti crvenu tabletu u čaši mrzle vode, opaliti si jednu slijeva, drugu s desna, zasukati rukave i pokušati sastaviti plan kako da zauvijek zaboravimo vremena koja su odavno iza nas. Ona više ne postoje, nema ih. Dio smo jedne drukčije realnosti, za početak – prihvatimo je.