Košarkaši Cedevite, ovog su tjedna doživjeli još jedan, četvrti uzastopni poraz, a u tom negativnom nizu, dogodio se i drugi poraz u Eurokupu gdje su već sada, nakon dva kola u nezahvalnoj situaciji kada je riječ o nekakvoj nadi u prolaz dalje. Piše: Saša Živko

Oko Cedevite, svake godine ista priča. Momčad na papiru izgleda dobro, da bi ubrzo počeli pucati po šavovima. Postavlja se pitanje, do kada će se trpjeti izlike tipa “bili smo dobri, nesretno smo izgubili“, iliti “treba nam vremena da se uigramo“? Cedevita tapka u mjestu, kao i cijela hrvatska košarka. Možda je pogrešno što svi gledamo u Cedevitu kao pokretača hrvatske košarke, no za to su si sami krivi, ako se krivnjom može nazvati činjenica da jedini prvoga u mjesecu puštaju plaće svojim zaposlenicima.

Cedevita posjeduje stabilnost, u upravi, financijama, svugdje osim gdje je to najbitnije, na terenu.

Posebna priča su Amerikanci. Treneri, kao što sada Jure Zdovc čini, vole govoriti o vremenu koje je potrebno za uigrati momčad, no Cedevita, čim stvari zaguste, krene mijenjati Amerikance kao čarape. Prisjetimo se lanjskog primjera. Nakon lošeg početka sezone brzo su raskinuti ugovori s Davidom Stocktonom, Scottyjem Hopsonom i mladim Hrvatom koji je dobar dio života proveo u Americi, Dujom Dukanom.

Krenimo sa Stocktonom. Teško je zaboraviti koliko su ga iz Cedevite hvalili po dolasku. Sin slavnog Johna Stocktona, najboljeg asistenta u povijesti NBA lige, naravno, niti izbliza talentiranog. Stocktona se spominjalo čak kao kandidata za hrvatsku reprezentaciju obzirom na obiteljske veze s Hrvatskom, a epilog je raskid ugovora jedva mjesec i pol od početka sezone. Problem je bio, Stockton je potpisao ugovor na tri godine. Kako je samo bio dobar za dobiti trogodišnji ugovor tamo u srpnju, a prokleto loš u studenom? Nakon raskida, očajan, pobjegao je na Novi Zeland.

Duje Dukan, već je bio u krugu reprezentativaca koje je birao Aco Petrović, i on je potpisao trogodišnji ugovor s hrvatskim prvakom. Pitate se kada je otišao? U siječnju ove godine, četiri mjeseca od početka sezone. Konačno, Scotty Hopson, 201 cm visoki Amerikanac, izdržao je do veljače, najdulje od svih, i on je dobio taj famozni “sporazumni raskid ugovora”.

Unfortunately, @KKCedevita were defeated by @dackabasket (85:83) on the road in Istanbul in the 2nd round of @EuroCup. pic.twitter.com/D1gy8ZxdeJ

— ABA Liga (@ABA_League) October 18, 2017

Strpljenje je velika boljka, ne samo košarkaške zajednice u Hrvatskoj, nego i sporta u ovoj zemlji općenito. Na kraju sezone u kojoj su promijenili više Amerikanaca nego neke europske ekipe u pet sezona, Veljko Mršić je otišao s klupe oprostivši se naslovom prvaka Hrvatske. Taj naslov protiv demolirane unutarnjim nemirima Cibone, ponovno je fiktivno zamračio stvarne probleme kluba. Slavlje je bilo veliko, proklamirao se “sjajan rad svih struktura kluba”, dok se ponovno nije govorilo o raspadu sistema protiv nešto jačih ekipa iz europskih top liga. Cedevita ima veći budžet od cijele hrvatske lige i pola ABA lige zajedno, završnice u tim natjecanjima su praktički garantirane. Pravi test sposobnosti na svim razinama kluba je borba protiv onih koji nešto vrijede, u ovom slučaju to je Eurokup.

Ovogodišnji Amerikanci su Demetris Nichols, Kevin Murphy, Will Cherry, nedavno pridošli Chris Johnson koji bi mogao vrlo brzo otići tamo otkuda je i došao obzirom da ga Zdovc vrlo malo koristi. Koliko će ostati? Pa znate, studeni je blizu, mjesec kada Cedevita obično kreće s promjenama uslijed panike nakon lošeg početka sezone.

Da ne pričamo samo o Amerikancima, Cedevita je dovela i domaće dečke. Tu je Nik Slavica. No, uz njegovo ime najčešće vidimo status DNP (Did not play). Mladi talentirani, suludo atletski nadaren košarkaš, trune na klupi Cedevite, kluba koji mu je obećao minute. Ponavljamo, studeni je blizu, Nik bi mogao naučiti na primjeru drugih i polako početi pakirati kofere.

Ono što nedostaje Cedeviti, kao i igračima, stručnom stožeru jest kralježnica. Hrvatski sport prožet je sportašima “bez kralježnice”, oni koji nemaju pobjednički štih, koji će oplakivati “težak ždrijeb”, “pa nismo se uigrali, samo su prošla tri mjeseca sezone”, ili “pa prosinac je, znate vani je hladno”. Gdje je nestala kralježnica?

Nakon što su izgubili u Istanbulu kod Darussafake kada su dominirali dobrim dijelom utakmice, Zdovc je govorio: “Odigrali smo dobru utakmicu. Teško je očekivati da mi cijelu utakmicu dominiramo protiv Darussafake. Sigurno da to nije za očekivati i nije lako, mada mislim da imamo taj kvalitet i da smo u biti pali u nekom segmentu“.

Zašto bi bilo teško očekivati, nakon vodstva gotovo cijelu utakmicu, privesti istu kraju i pobijediti? Slična stvar se dogodila prošlog tjedna protiv Torina. Kralježnica. Gdje je nestala kralježnica?

Ovakve utakmice čine igrača, da li imaš ono nešto ili nemaš. Cedevitine zvijezde koje dobiju svoju plaću svakog prvog u mjesecu to očito nemaju. Prošlog vikenda izgubili su kod Cibone, a pobijedili su ih dvojica čijih su se usluga odrekli. Luka Žorić utrpao im je 29 poena, Marko Tomas 23. Zašto barem Tomas nije zadržan? Nakon silnih ozljeda, vratio se u formu, ponovno nalikuje onom starom. Zašto je uopće doveden Chris Johnson koji bi vrlo lako mogao nakon prve iduće utakmice pakirati stvari i krenuti natrag u Kinu ili Filipine ili pak na Novi Zeland?

Uvijek možemo ostaviti prostor za uigravanje, to je realitet svakog kluba koji promijeni dobar dio momčadi, no apsolutno je suludo o tome govoriti kada ostvariš dvoznamenkastu prednost i onda se raspadneš kada tu prednost trebaš zadržati. Kralježnica.

Strpljenje je vrlina. Imati kralježnicu u teškim trenucima nešto je što dolazi iz same osobe, jednostavno treba znati odbiti izgubiti. Izgovori su jeftini, a njih je nakon svakog poraza sve više.