Sportski direktor Hrvatskog košarkaškog saveza i privremeni izbornik Aleksandar Petrović ponovno je istaknuo kako nije loše da izbornik bude i trener u klubu, a dotaknuo se i svog brata Dražena.

Petrović je u HRT-ovoj emisiji ‘U svom filmu’ govorio i o padu popularnosti košarke u zadnjih 20-ak godina.

“Nitko više ne igra košarku, to je naš problem. Kad smo, još i ’90-ih, imali rezultate, svi su haklali. I čim reprezentacija napravi neki rezultat, klinci će se vratiti na ulice i početi se baviti tim sportom. Druga je važna stvar da kompletno promijenimo proces stvaranja mladih igrača. Da znaju sve osnove košarke, a ne da budu robotizirani.”

Ponovio je priču kako se prvi put u reprezentaciju – sam pozvao!?

“Bile su to pripreme mlade reprezentacije, do 16 godina. Tada nije bilo mobitela i interneta nego sam iz našeg stana od 64 kvadrata na Baldekinu svako jutro jurio do kioska po Sportske novosti i listao da vidim je li objavljen popis reprezentacije. Kad je izišao, nije me bilo na njemu. A smatrao sam se najboljim u Jugoslaviji u generaciji. No, pisalo je kojeg dana počinju pripreme u Kranjskoj Gori i ja sam izbezumljen zamolio roditelje da mi kupe kartu za noćni bus od Šibenika do Ljubljane pa do Kranjske Gore. Došao sam u hotel, dočekao izbornika dok su se oni spuštali na doručak, prišao sam mu “Možda ne znate tko sam ja…”, ali on me prekinuo i rekao da dobro zna tko sam. I onda sam ga zamolio samo tri dana da treniram s njima i dokažem se. “Ako nisam dobar, kupite mi kartu, jer ja nisam kupio povratnu pošto znam da ću ostati, i pošaljite me kući u Šibenik”, rekao sam mu. Naravno da nikome nakon tri dana nije palo na pamet vratiti me, završio sam u petorci i osvojili smo medalje, a godinu kasnije sam s juniorskom reprezentacijom bio prvak Europe, iako sam bio godinu mlađi od ostalih.”

Neizbježna tema bio je i pokojni brat Dražen…

“On je bio lider ne samo košarke nego i sportski lider Hrvatske. Znate, tada je cijela Jugoslavija gledala na koju će se stranu odrediti Dražen. Jer, nemam što kriti, mi smo iz miješanog braka, iako je otac Jole iz Zagore kraj Trebinja u Hercegovini, a mama iz Bilica u Šibeniku, i tata je cijelo školovanje i radni vijek proveo u Hrvatskoj. Ali kad se raspadala država, svi su gledali što će Dražen. A on je svojim dolaskom pred UN dao poruku svima “Ja sam tu i za mene je hrvatska reprezentacija sve”. Uvijek je s ponosom pričao o 1992.”

Naglasio je i jednu njegovu pogrešku.

“Sve je doživljavao na sebi, svom tijelu. Radio je s prof. Milanovićem, ali oni nisu imali informacije koje vježbe treba raditi. Oni su vježbali što danas svi kondicijski treneri znaju, ali on je na sebi testirao. I pogriješio je jer je od 1984. do ’89. bio jedan od najdominantnijih igrača u Europi pa je nakon Reala odlučio otići u Portland. Ali nije imao nikakvu spoznaju što treba sa svojim tijelom. Mislio je da možda mora par kila dobiti, muskulaturu, da se može nositi s NBA ligom. A u Portlandu su na toj poziciji imali najjači bekovski par tog vremena Portera i Drexlera. I Dražen je dobio šest kila, ali je izgubio brzinu izlaska iz blokova, postao je tromiji i nije bio dominantan kao u Europi. A nitko mu to nije mogao reći. Godinu kasnije operirao je neku cistu na leđima, vratio se u Šibenik i na kilažu iz Europe. I kad je zatražio razmjenu u Netse, tad je pokazao što može. Njegova je ostavština velika, svima je otvorio vrata NBA lige. Ne možeš reći da je igrao na nivou Michaela Jordana, Jordan je u njihovoj utakmici zabio 40 koševa, ali Dražen je zabio 28. I svi kažu da je probio barijeru i otvorio put svima koji dolaze i danas iz ostatka svijeta.”

Otkrio je i najbolju hrvatsku petorku svih vremena:

“Pino Giergia, Dražen, Kukoč, Krešo Ćosić, Rađa. Svemirska petorka!”