Gareth Southgate je postao izbornik s najviše pobjeda na klupi Engleske na velikim natjecanjima.

Pod svodovima impozantnog, a tada već vremešnog Wembleya, kojeg su ubrzo srušili, Gareth Southgate je kretao prema sjevernom golu. Pet njegovih suigrača je bilo precizno, ali i pet mrskih Nijemaca. Više od 100.000 gledatelja je prizivalo 1966. i trenutak kojeg svaki Englez zna napamet. Naime, na tom istom stadionu su postali svjetski nogometni prvaci. Izašao je izvesti penal za finale nogometnog Eura, koje su Englezi organizirali tri desetljeća nakon osvajanja svjetske krune. Paul Gascoigne je igrao sjajno, a slogan “Nogomet se vratio kući” bio je zapravo borbeni poklič s kojim su Englezi tražili novi trofej. Uzeo je loptu, gledao svu tu masu u transu, na njegovom licu se nije vidio strah, ali ni sigurnost. Na golu je stajao Andreas Köpke, krenuo je branič Gordog Albiona, pucao u desni njemački kut, ali lopta nije bila ni jaka ni odlučna ni dobra. Köpke je pročitao, obranio, a Southgatea su naravno engleski novinari dočekali si naslovom – Guilty.

Iako je svjestan, da ta noćna mora nikada neće proći, san da postane izbornikom reprezentacije za koju je maštao da će igrati od svog prvog treninga, nešto je što svakako nije očekivao. Stažirao je u FA, ali kada je dobio ‘najzeznutiju’ nogometnu reprezentaciju u ruke, e tada se počeo znojiti. I sanjati da će jednom zauvijek postati – junak, a ne zločinac. Polufinale SP-a u Moskvi, finale EP-a u Londonu, s nažalost istim epilogom – porazom, Garetha Southgatea su zapravo odvele na rub vatrenog koluta. Stigao je savim blizu najvećeg engleskog rezultata od 1966., no porazima ostao – onaj mali s Wembleya koji je promašio penal. No, nije nakon poraza od Italije dobio otkaz, FA u njemu, ali i jednoj nadarenoj generaciji ipak vide “ono nešto”.

Nije novost da Englezi imaju dobru momča, možda nije zvučna kao ona od prije petnaest godina s Gerrardom, Lampardom, Rooneyom, Teryjem, ali već sada ima ozbiljno bolje rezultate. Još uvijek imaju tu naviku da gube najvažnije utakmce, no njihov start u Kataru, mora se priznati bio je impresivan. I nije sad presudno što je s druge strane stajao Iran, s krivim izbornikom, dok je pravi (Dragan Skočić) grubo gurnut niz liticu, što imaju Taremija i pemalo širine, već što su Englezi pokazali da žele veliku stvar. Naravno, ne smijemo zaboraviti klasu Premier league, koja iz godine u godinu raste, a benefite ipak ubiru i domaći dečki.

Zgodno je primjetio kolega Pajvot, inače nekoć drugoligaški igrač, koji danas još igra po zagrebačkim livadama.

“Na primjeru Maguirea se može vidjeti što znači povjerenje trenera u igrača koji je proteklih mjeseci bio često, ali i opravdano ismijavan zbog svog klupskog nastupa.”

Da, vratio je to Maguire, ali i svi ostali igrači koji su se razletjeli katarskim finim travnjakom, te pokazali da mogu puno, jako puno.

Bivši engleski reprezentativac Rio Ferdinand je nakon 6:2 pobjede protiv Irana na startu SP rekao:

“Kada pričamo o veznim igračima iz moje ere, nitko od njih nije radio ovo što 19-godišnjei veznjak Borussije Jude Bellingham radi u ovim godinama i na ovoj razini. Neću reći da će biti bolji od njih, ali ovo što je odigrao protiv Irana je veličanstveno.”

Ne treba im puno za euforiju, njihove će naslovnice danas vjerojatno staviti pehar i ruke. A, Garethe, možda ti ipak oproste onaj penal.