Sport Klubov komentator Petar Čondić jučer je uživo komentirao utakmicu Danske i Finske, a kao i mnoge scene koje je vidio itekako su ga potresle...

Pomalo nervozan, pripremljen do zadnjeg detalja čekam prvi svoj prijenos utakmice Europskog prvenstva.

Sve sam mogao očekivati, baš sve, ali ne i ono što se dogodilo. Šok i nevjerica. Pomislio sam da je okončan život ponajboljeg veznjaka današnjice u jednom trenu, a u 43 minute bilo ga je svugdje.

Tresao sam se, trnuo cijelim tijelom, osjećao snažan pritisak na prsa, a u isto vrijeme molio za život Christiana Eriksena. Tu i tamo ponešto prozborio u eter, što se dalo, što se u tom trenutku jedino moglo.

Danci bi lakoćom stvari riješili u svoju korist da se nije dogodila nemila scena koja, srećom, nije završila potpunom tragedijom.

Nakon prekida, uz iščekivanje vijesti, totalno potresen šetao sam gore-dolje, popio litru vode ne bi li se koliko-toliko uspio normalizirati.
Stigla je slika svjesnog, budnog Eriksena.

Odahnuo jesam, ali se smirio nisam. Prošli su deseci minuta dok nije stigla obavijest da se utakmica ipak nastavlja, a iz bolnice samo pozitivne vijesti. To je značilo da se valja vratiti utakmici, jer ako mogu igrači, mogu i ja. Međutim, toliko se osjetilo da je sve do kraja susreta bilo samo u tom ruhu. Finci su pobijedili iz jednog jedinog udarca na gol, a Danci pokazali da psihički ipak nisu bili na Parkenu. Schmeichelu lopta kroz ruke ulazi u gol, pa Hojbjerg puca penal tako da dodaje praktički Hradeckom. Završilo je tako, iako sam uvjeren da u drugačijim okolnostima ne bi.

Bio sam poput Danaca, trudio se koliko se moglo, ali je bilo strašno teško.

Ljudi dragi, budite sretni, osmijeh na lice i veselite se svakom novom danu jer svaki novi je jedan veliki dar, takav poklon kakvog nismo ni svjesni. Budite zadovoljni što ste živi, još više ako ste zdravi jer vam više od toga ne treba. Sve je drugo prolazno i manje važno. Čovjek koliko god imao ili nemao podložan je tome da ga nestane u jedan treptaj oka. Stoga se ne zamarajte oko prolaznih stvari. Ništa od onog što smo stekli ili nismo stekli nećemo tamo gore ponijeti sa sobom. Nosimo samo svoju osobnost, nosimo ono što smo živjeli. Volite se, pomažite jedni drugima i budite zadovoljni što god da imate jer uvijek ima netko tko živi lošije, netko kome je teže.

I kako kaže citat jedne meni drage pjesme: ‘Nemoj nikad žalit za onim čega nemaš, budi čovjek sretan jer za to malo trebaš. Kad te gaze, ti se ne daj, svaku pjesmu s dušom pjevaj i u tuđi život ne gledaj.’

Prisustvovao sam ružnim, neželjenim scenama, baš kao i Danci i Finci i veliki dio vas. Ali gurajmo pozitivu. Finci su dobilu utakmicu u svom prvom nastupu na Euru u povijesti, Danci su osvojili sve načinom na koji suckao jedan štitili Eriksena u molitvi i plaču, a Eriksen je najveći pobjednik. Izborio se za nastavak svog mladog života i dobio bitku koju mogu dobiti samo pravi borci i ratnici. Veći trofej neće osvojiti što god da se dogodi u budućnosti.