Europsko nogometno prvenstvo počinje 11. srpnja. Do petka vam donosimo 11 priča koje su na svoj način pisale povijest ovog natjecanja

Aljoša Asanović je dao dugu loptu svoje karijere, Davor Šuker je primio i gurno pored Fabiana Bartheza. Hrvatska je u polufinalu Svjetskog nogometnog prvenstva povela protiv Frsancuske 1:0 pred 76 tisuća navijača koji su čekali prvi svjetski naslov za Francusku. Hrvatska je bila u ekstazi, Vatreni su vodili u utakmici svojih karijera. Ali nisu izdržali, Lilian Thuram je zabio jedina dva gola u svojoj karijeri. Ali za Francuze u najboljem mogućem trenutku. Tuga se iješala s ponosom, bili smo pred Rimom, ali Papu nismo vidjeli. Ostala je utakmica za 3. mjesto. To je na neki način i utakmica karaktera. Odlični Nizozemci, koji su nas jedini na tom turniru nadigrali. Ali nije im pomoglo, Hrvatska je uzela broncu i otišla u vječnost. Kakvu? To smo tek doznali dvadeset godina kasnije na Lužnjiki stadionu u Moskvi.

Mrak Marakane i Siniša Mihajlović u Zagrebu. Dobro i Ladić. I nakon dva nastupa na velikim natjecanjima stiže – hlađenje. Ne bi bilo tako strašno da s druge strane nije stajala SR Jugoslavija koja je otišla na Euro 2000., prvi koji se igrao u dvije zemlje – Belgiji i Nizozemskoj. Bio je i to moj drugi Euro u životu (nakon zagrebačkog polufinala EP 1976.), ali prvi kao novinar pisanih medija. Prvi od tri koija su se odigrala od 2000. do 2010.

Rotterdam je bila baza, stadion De Kuip gdje se nalazio i veliki press centar. Otprilike 20 minuta udaljen gradskim prijevozom od stana u kojem sam bio smješten s kolegama. Zanimljivo je to, velika ntajecanja na kojima treba ponekad i kuhati, jer mjesec dana odlazaka u restoran je zapravo i nemoguće isfinancirati. Rotterdam i Amsterdam, koji je vlakom udaljen nekih 55 minuta vožnje. Lijepo je osjetiti taj ‘šušur’, tisuće navijača sa svih strana Europe. A zemlja u kojoj je grijeh domaća zadaća. Samo me jedno pitanje dočekalo po povratku, premda u Amsterdamu kao novinar nisam bio prvi put – jesi bio u Red-light district.
Ne, a to je bilo i doba kada nisam konzumirao ni alkohol. Novinar, mjesec dana i nema piva. Sve samo normalna situacija.

Nogomet je bio zanimljiv, naravno sve se u prvom krugu vrtilo oko dvoboja Engleska – Njemačka. I nizozemska policija pod uzbunom danima. Oko 900 uhićenih osoba u višednevnim neredima u kojima se na sreću ili pak i nažalost nisam našao. Jer bih imao priču iz prve ruke, a to je za nas novinare zapravo najvažnije. No, taj ću turnir ipak pamtiti po jednoj utakmici. Jednoj od najluđih do tada, naravno, sve se to ipak nadmašilo na Ataturk stadionu u Istanbulu 2004. godine.

Dvije reprezentacije s prostora bivše Jugoslavije, a nije Hrvatska sučelile su se 13. lipnja. SR Jugoslavija – Slovenija kako je pisalo u službenom zapinsniku. Stade du Pays de Charleroi, Charleroi, gledatelja tek 18.500 tisuća. U 57. minuti je Zlatko Zahović zabio drugi od tri gola Slovenije (jedan je zabio Miran Pavlin) za vodstvo od 3:0. Nešto više od pola sata do kraha i Slovenija je bila na pragu svoje najveće pobjede od “Samostojnosti”. Prenervozni Siniša Mihajlović, koji je Bobana, Šuker, Prosinečkog i društvo poslao na godišnji odmor je tri minute nakon Zahovićevog gola dobio drugi žuti karton.
“K’dor ne skače ni Slovenc” – grmilo je s tribina, a Slovenija vodi 3:0 i ima igrača više.

Naravno, balkanski lako smo zaključili da je kraj, a Slovenija je već mogla početi svoju veliku pobjedu.

A što se dogodilo u sljedećih pola sata. E, to nikad nitko neće do kraja moći objasniti. Pokušao je svojedobno u našem podcastu Mladen Dabanović, golman na toj utakmici:
“Svi su nas kasnije zafrkavali da smo imali previše igrača čije je prezime završavalo na – ić. Neobjašnjivo smo stali, a nekih desetak minuta sam bio pod najjačim mogućim ‘pljuskom’ prijetnji. Imao sam ošjećaj kao da sam ostao sam na streljani. Dakle, teško je zapravo napraviti rekonstrukciju tog događaja. Ja si nikad to nisam mogao objasniti.”

Savo Milošević dva puta i Ljubinko Drulović su u samo šest minuta uspjeli zabiti tri gola. Vidio sam to u hokeju na ledu, u kojem su Slovenci bili dobri, ali u nogometu se ne sjećam takvog povratka i takvog kraha s druge strane. Završilo je 3:3, a tu sam utakmicu svrstao na vrlo visoko mjesto onih koje se pamte i prepričavaju. Za moj prvi Euro na licu mjesta svakako najbolja priča.

U sljedećem nastavku obrađujemo 2004. godinu, a naslov je “Bogovi su pali na tjeme”