Europsko nogometno prvenstvo počinje 11. srpnja. Do sljedećeg petka donosimo 11 priča koje su na svoj način pisale povijest ovog natjecanja

Te 1980. godine Dinamo je nogometno prvenstvo Jugoslavije završio na 12. mjestu. Sezonu prije toga Plavima je oduzet naslov prvaka zbog čuvenog slučaja Tomić. No, nakon te administrativne odluke Zagrepčani su protratili sljedeću sezonu. I nitko se tada nije mogao nadati da će se u Maksimiru dvije godine kasnije dogoditi nešto važno. Mjesec dana prije Europskog prvenstva u nogometu na koje se reprezentacija nije plasirala umro je Drug Tito. Nogometaši Hajduka i Crvene zvezde plakali na centru Poljuda nakon što je otišao najpoznatiji sin svih naroda i narodnosti.

Bilo je to nekako vrijeme u kojem nikom nije bilo do Eura 1980. Više smo pažnje čitajući Sportske novosti posvetili tome tko će doći tog ljeta u Dinamo, nego što se događa u Italiji. Nismo bili te sreće da možemo imati album sa sličicama Panini. Naime, ta edicija za Euro 1980. godine mogla se nabaviti jedino u inozemstvu. U to vrijeme je vrlo popularno za stanovnike zapadnijeg dijela Jugoslavije otići u Trst. Prve traperice, prva Coca cola iz limenke, prve Starke.

Panini je 1970. godine prvi puta izbacio svoj album posvećen Svjetskom nogometnom prvestvu u Meksiku. Prvi album za Euro izdan je baš za tu 1980. godinu. Prije toga nije bilo smisla s obzirom da je na tom natjecanju Uefa odlučila po prvi put igrati natjecanje s osam reprezentacija. No, iza naše zavjese album je stigao kasnije. Zanimljivo, ako danas želite nabaviti ispunjeni album tog Eura morate izdvojiti 500 eura. U tom albumu su 262 sličice, a primjerice za grb jedne od 8 momčadi sada bi trebalo izdvojiti 220 eura. No, kasnije, kada su sličice bile dostupne bilo je popularno tapkanje. Dlanom se poklopi sličica, te se pokušava prebaciti na stranu na kojoj je slika. Ako ste u tom bili uspješni, lako se moglo doći i do pozamašnog broja sličica, a pritom se i uštedio poneki dinar.

Turnir u Italiji nije imao nešto posebno. Iskreno, možda je to jedan od onih turnira kojih se ne srjećam po ničem posebnom. Četiri godine kasnije je blisato Platini, osam godina kasnije Van Basten, nakon toga Danci, pa poslije jednom i Grci. Taj Euro u Rimu, Torinu, Milanu i Napulju doista nije imao posebnu priču. Igrao se turnir u dvije skupine, pobjednik je išao izravno u finale i nije bilo polufinalnih ogleda. Nijemci su se revanširali Česima za “Panenku” četiti godine ranije, opet su dobili Nizozemce koji su napravili smjenu genracija. Belgija je pak bila najbolja u svojoj skupini i uspjeli su doći do svog finala s Nijemcima.

Više nije bilo Gerda Mullera, za golove je u budućnosti bio zadužen Horst Hrubesch. Napadač HSV-a je zabio dva gola, a vrata je čuvao Toni Schumacher. Tada nisam ni mogao slutiti da će to prezime proslaviti Michael Schumacher, koji je od 1994. do 2004. godine sedam puta postao prvak Europe. No, njegovog prezimenjaka Tonije prije svega pamtim po utakmici u polufinalu Svjetskog nogometnog prvenstva 1982. godine. Za mene je ta utakmica protiv Francuske i najbolja utakmica svih svjetskih nogometnih prvenstava. A Schumacher anti junak. Naime, u drugom poluvremenu polufinala SR Njemačka – Francuska istrčao i u u brutalnom skoku kukom u glavu srušio i onesposobio Patrica Battistona. bilo je to 60. minuti, deset minta nakon što je Battiston ušao u igru. Scena o kojoj je brujao svijet, a Nizozemski sudac Bernard Charles je trebao dosuditi dva crvena kartona i Francuzima donijeti kazneni udarac. No, negdje se u finalu ipak dogoldila kozmička pravda. Paolo Rossi je s Italijom rastužio sve Nijemce, ali i ponudio Francuzima barem malu satisfakciju.

U trećem nastavku pišemo o 1984. godini pod naslovom “Suhi list”.