Nosio je Hrvatsku u kvalifikacijskim ciklusima, a sinoć je postao prvi Hrvat koji je zabio na četiri velika natjecanja. Često neopravdano kritiziran, a toliko puta junak Vatrenih - Ivan Perišić.

Dobio je loptu na lijevoj strani, ušao u šesnaesterac, slomio čuvara pa neobranjivo pogodio u suprotni kut Vaclika za bod protiv Čeha te tako ostavio nadu Vatrenima u osminu finala.

Gol za povijesne knjige, jer bio mu je to gol na četvrtom velikom natjecanju što nije uspjelo nijednom hrvatskom nogometašu. Jedan mu nedostaje da se na vrhu izjednači s predsjednikom HNS-a Davorom Šukerom.

Šukera će teško uloviti na vječnoj ljestvici strijelaca hrvatske nogometne reprezentacije gdje je čelnik HNS-a na vrhu s 45. No, zato nije isključeno da ‘skine’ Mandžukića s drugog mjesta. U petak se izjednačio na trećem mjesto s Eduardom na 29 golova, a Mandžo mu ‘bježi’ samo četiri gola.

Malo mu znače osobni rekordi kada Hrvatska ne pobjeđuje.

“Moram biti iskren, bilo je loše, moramo puno bolje, inače ćemo ispasti. Ovisimo o sebi”, bio je jasan nakon Čeha.

Ako smo se u koga mogli uzdati u utakmicama kada se ‘moralo’, Ivan je bio taj. Englezi mu još dugo neće zaboraviti polufinale u Rusiji 2018. Prvo gol za 1:1, pa asistencija Mandžukiću u produžetku za pobjedu i plasman u finače.

“I sad kad vrtim film te utakmice naježim se, uvijek ćemo se rado vraćati toj utakmici, ponosni na veliku pobjedu protiv Engleske”, uoči jubilarnog 100. nastupa za Vatrene protiv Armenije velike pobjede u Engleskoj prisjetio se Perišić.

Zabio je i u finalu Francuzima, nije bilo dovoljno, Trikolori su na kraju slavili 4:2.

Perišiću su danas 32 godine, a iako je na ‘njegovoj’ lijevoj strani napada prava gužva, mjesto iz prvih 11 neće tako lako ispustiti.

“Momčad je za mene uvijek na prvom mjestu, u svakoj utakmici nastojim se maksimalno podrediti kolektivu. A ne trebam govoriti da je reprezentacija svetinja. Kao klinac sam u Omišu u hrvatskom dresu gledao kako Hrvatska osvaja broncu. I sanjao sam takvu utakmicu, da jednog dana ja budem sudionik, na sreću doživio sam to, ostvario svoje dječačke snove.”

Uistinu jedna velika karijera igrača koji može pohvaliti da je bio prvak Njemačke s dva kluba, da je Njemački kup osvajao s tri momčadi, da je bio prvak Italije, te osvajača Lige prvaka s Bayernom… I da, drugi na svijetu s Hrvatskom.

Tko bi se na to kladio tog 26. ožujka 2011. kada ga je u vatru u posljednjih 29 minuta u porazu od Gruzije 2:1 u Tbilisiju gurnuo Slaven Bilić?