Hrvatska se priprema za posljednju utakmicu na Svjetskom prvenstvu i ponovno se osjeća duh ‘98. Iako su se okolnosti promijenile i iako sam u Rusiji, znam da je u Zagrebu atmosfera ista kao i prije dvadeset godina.

Dosta je od toga već prošlo, ali svi točno znaju gdje su bili i u čijem su društvu pratili utakmice iz Francuske. Svi točno znaju što su jeli, koliko su piva popili i tko im je što rekao, kako su slagali misli i s kim su psovali prokletog Lilliana Thurama. Gotovo sigurno tako će neki današnji klinci u bližoj ili dalekoj budućnosti prepričavati kako je to izgledalo na tom legendarnom prvenstvu u Rusiji.

? Miroslav Ćiro Blažević led #Croatia to the #WorldCup bronze medal 20 years ago. Today, he is convinced his successor is coming back home with a gold one! ?#BeProud #CRO #Family #WorldCupFinal #Vatreni? pic.twitter.com/seSkMrRZBV

— HNS (@HNS_CFF) July 13, 2018

Što god sada rekli neće biti dovoljno, niti je moguće opisati što se to događalo u Kalinjingradu, Njižnom ili Moskvi. Samo neki od nas su bili te sreće i imali prigodu otići i na stadion, a većina utakmice Hrvatske prati na televiziji. Zanimljivo je kako je svima ta kolektivna uspomena jednako vrijedna i jednako upečatljiva, pa mjesto, bilo to stadio ili dnevni boravak stana u Osijek, i nije toliko bitno.

U nedjelju Hrvatska za svjetski naslov igra protiv Francuske. Najbitnija utakmica, ali ipak susret u kojem je naša momčad u potpunosti rasterećena pritiska, ili bi barem trebala biti. Što god se dogodilo na terenu Lužnjikija u nedjelju poslijepodne, Hrvatska će kao pobjednik izaći iz tog susreta. Nitko joj neće oduzeti naslov Svjetskog prvaka kojega je zaslužila za volju i upornost. Kako god bilo, Hrvati će ostati najveći pobjednici ovoga turnira. Tri puta su se vraćali iz ponora, tri puta su prošli put do pakla I natrag. Nekako, imam osjećaj da će u nedjelju biti lakše. Ne pitajte me zašto, svjestan sam da ispred sebe imamo najtežeg protivnika do sada i znam da taj osjećaj nije realan, ali mislim da ćemo uzeti taj mali, vrijedni pokal.

Namjerno sam danas napisao i prethodnu kolumnu u kojoj sam rekao i ono što mi se do sada nije svidjelo, kada je Hrvatskau pitanju i njezin superuspješan put. Nije slučajno da sam to htio napraviti baš danas, dva dana uoči finala jer samo hrabri mogu prihvatiti i lijepo i ružno, i dobro i loše. Samo odlučni i ustrajni mogu se pogledati u ogledalo i u dobru i u zlu. E, mislim da je Hrvatska za to i dovoljno hrabra i dovoljno odlučna. Također, ne treba zaboraviti niti podršku koju u ovim trenucima sportskog uspjeha dobiva iz svijeta. Uvijek je zanimljivo kad David pobijedi Golijata. Ovaj put je taj nesrazmjer bio još i veći i ovaj David je zaista minijaturan naspram protivnika s druge strane. Ali kako reče jedan mudar čovjek s ovih prostora: “Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka”! Ovi junaci imaju srce za sve nas.

Ne tako davno, kako to i izbornik Dalić kaže, ova reprezentacija je bila na dnu, gotovo da nije niti postojala. Sve što se moglo napraviti da sjajna generacija loše okonča posao napravilo se. Malo tko je išao tako daleko i predviđao čak i ulazak u drugi krug, a kamoli prolazak u finale. Korak po korak, skromno i samozatajno igrači i stožer napravili su sve kako bi uspjeli. Njihov rezultat je dokaz da je sve moguće.

Na kraju treba reći da je ovo uspjeh tih igrača na terenu i tih ljudi koji se o njima brinu, te ničiji više. Nitko se tu ne bi trebao upetljati i kititi njihovim perjem. Iako su političari stalna prateća ekipa na svim sportskim natjecanjima, posebno ako dobro ide, ovaj put nitko ne bi trebao biti tu. Niti u Moskvi, a još manje na dočeku u Zagrebu. Ovi dečki na terenu sve su sami obavili svojim trudom i znojem. Nitko drugi nema pravo pripisati si taj rezultat. Zato, svaka čast. Stigli ste do finala i sad uživajte!