Svakom je djetetu, pa tako prije kusur godina i meni, bio san postati astronaut. Iz ove perspektive potpuno glupavo zanimanje.

 Sjedneš u nekakvu kapsulu i kresnu te u svemir. Kojim poslom ideš tamo, što bi trebao gore napraviti? Kao da će ljudska vrsta ikada živjeti negdje drugdje osim na zemlji, kao da će itko ikada htjeti ostati u svemiru i gore čitati djeci pričice za laku noć? Pogled iz svemira na zemlju vjerojatno oduzima dah, ali čak i u tim trenucima diviš se majčici Zemlji, a ne uživaš u pogledu na veliko ništa. S ovim pozitivnim stavom Darko, koji je jednako nihilističan kad je putovanje u svemir u pitanju, i ja krenuli smo u posjet moskovskom muzeju kozmonautike.

– Pa valjda ćemo ga naći, kažu da je ispred muzeja nekakav veliki spomenik s raketom, komentirali smo izlazeći iz stanice metroa. Tek što sam to rekao, ispred nas se stvorila raketa i sjetio sam se Ivana Rakitića. Nemaju samo Rusi, nego “i mi svoju raketu za trku imamo”!

Kako zgodna usporedba, prilika koju moram iskoristiti za neku najavicu utakmice, pa sam odmah i snimio nešto što bi trebao biti duhoviti video. Nisam baš bio oduševljen tim usputnim poslom, ali iskreno se nadam da će se ovoj moskovskoj uskoro priključiti i hrvatska raketa, što bi značilo da smo u polufinalu, i to preko leđa domaćina.

 Stvarno ću zvučati nezahvalno i o tomu ću napisati traktat, a ne blog, ali u Rusiji je teško naći nekoga tko izgleda sretno i zadovoljno, a nalazi se s druge strane šaltera, šanka, pulta… Ne znam je li tomu razlog dosadan posao kojega obavljaju ili nešto drugo, ali do zla boga su iritantni.

Vjerojatno toga nisu niti svjesni, ali ne čine nikakvu uslugu imidžu svoje zemlje u svijetu. Trenutačno u Moskvi boravi vjerojatno dvostruko više turista nego inače, pa je šteta tim i veća. Naime, na ulazu u muzej ponovno smo se susreli s dobro nam znanim “jebo te voz koji te doneo” pogledom.

Neljubazna i namrgođena prodavačica nevoljko nam je prodala karte, ali ona je bila još i super-dobre volje u usporedbi s gospođom koja nam je te karte, na ulazu, “oldschool” podrapala. Poslije mi Darko kaže da s obzirom da dolazi iz Beograda njemu to nije ništa čudno. Valjda sam ja nakon par godina života u Engleskoj postao, kako bi to moja baka rekla, “fina guzica”, pa sam zaboravio da je i u Hrvatskoj situacija potpuno ista.

 No, da se vratimo na muzej. Sve to lijepo i dobro izgleda, hrpa nekakvih strojeva i raketa. Na sreću, domaćin se nije potrudio prevesti na engleski većinu eksponata,pa smo pokušavali odgonetnuti čemu oni služe. Prisjetio sam se svih filmova koje sam gledao na temu američko-ruske utrke pri odlasku u svemir, pa je šetnja kroz dvorane muzeja ipak bila prilično zanimljiva.

Naravno, po prirodi volimo trivijalnosti, pa nas je na putu kroz razne “Vostoke” i orbitalne stanice “Mir” najviše zanimalo što se dogodilo s jadnim psima koje su, ni krive ni dužne, strpali u raketu i katapultirali u svemir. Lajka nije bila jedina kojoj je, bez njezine volje, namijenjena takva tužna sudbina.

Naravno, veliki dio izložbe, posvećen je prvom koji se usudio kročiti na taj put prema nepoznatom, velikoj Jurju Gagarinu. Nedaleko od našeg stana u Moskvi nalazi se i njegova statua, koju možete vidjeti u galeriji. Neobična izgleda, ali impresivna.

Zaista je potrebna neizmjerna hrabrost odvažiti se na taj korak, a skromni Gagarin je u tomu i uspio. Kasnije su i njega strpali u drugi red zaslužnika jer kažu da je bio preopasan za sustav. Poginuo je 1968. godine, pod nerazjašnjenim okolnostima, u padu aviona kojim je upravljao. Njegova zvijezda prijetila je zatamniti sjaj državne vrhuške, pa je Jurij dugo godina bio zaboravljen. Spomenikom u muzeju kozmonautike vraća se sjaj ovom velikom čovjeku rusko/sovjetske povijesti.