Tko će na "Vatrene"-pogled iz danskog kuta

Rusija 2018 1. srp 201815:35 > 15:38
Dan Mullan/Getty Images

Na prvi pogled utakmica sa Danskom je susret koji Hrvatska mora dobiti. Razlika u kvalitetu je očigledna, od broja igrača elitne klase (Danci imaju jednog), preko rezultata u posljednjih desetak godina, do igara na ovom SP – Dalićeva momčad je bila među najboljima u grupnoj fazi, ali...

Dan Mullan/Getty Images

Upravo u tom dojmu leži i najveća opasnost za Hrvate.

Kada gledate sa strane, prvi zaključak o hrvatskoj reprezentaciji mora biti: bolje igraju protiv velikih, nego protiv malih imena. Od Palerma 1994. to je bio lajtmotiv Vatrenih. Još od gaženja Nijemaca na Gerlandu redoslijed je bio isti: velika pobjeda, pa težak poraz. Svi se sjećamo, Italije 2002, ponovo Njemačke 2008, Španjolske 2016, poslije kojih su dolazili Ekvador, Turska, Portugal. Da li bi bilo bolje da su Francuzi uspjeli u svojoj namjeri i prebacili se u lakšu polovinu ždrijeba, iako u ovom trenutku svakome djeluje kako je teže igrati protiv Hrvatske nego protiv Messija i prijatelja?

Dan Mullan/Getty Images

Danska je propustila dva velika natjecanja u nizu, zapravo četiri od prethodnih šest, i nije prošla grupu još od čuvene „2:2 = Nordic Victory“, kada su sa susjedima iz Švedske postigli točno onaj rezultat koji ih je vodio dalje na račun Talijana (interesantno, ni Šveđani od tada do ovog ljeta nisu prolazili dalje; mora biti karma).

Taj klimavi period došao je poslije izvanrednih 20 godina, od kako je Danish Dynamite predvođen  Seppom Piontekom sa praskom stupio na svjetsku scenu. Zemlja koja je bila pionir prelijepe igre na kontinentu i već 1889. imala Savez i ligu, pola stoljeća se mučila sa suludim propisom po kojem profesionalci nemogu igrati za reprezentaciju. Kada je to konačno otklonjeno krajem sedamdesetih (u vrijeme kad su u Gladbachu imali službeno najboljeg igrača Europe u Allanu Simonsenu), počeo je uzlet.

Bernd Lauter/Bongarts/Getty Images

Stariji će se sjetiti da je prvu pobjedu na velikim natjecanjima Danska ostvarila protiv Jugoslavije, u ljeto 1984. Sjećam se da sam tu utakmicu gledao u Splitu, da nisam mogao vjerovati da Tomislav Ivković prima gol iz kornera, a poslije tih 5:0 nepovratno sam se zaljubio u danski nogomet. Od tada, za Dansku navijam s kim god da igra, bila to Engleska, Japan, Srbija ili Hrvatska. Sve i da može igrati protiv Manchester Uniteda, mog omiljenog klub, svejedno bih navijao za Dance. Zato sam u posljednjih pet godina propustio ućivo gledati ukupno dvije reprezentacije Olsenovog i Hareidovog tima, obje prijateljske.

Između te dvije momčadi, onog koji je Morten Oslen slagao petnaest i pol godina, i ovog koji danas vodi Norvežanin Hareide, postoji dosta sličnosti, prije svega u igračkom kadru i mentalitetu, ali i velike razlike. Olsenov tim igrao je atraktivno, ali često bez završnog rezultata, a legendarni defanzivac oprostio se od duge karijere ne uspjevši se plasirati na Euro 2016, plasmanom na treće mjesto iza skromne Albanije (što je posljedica čuvenog „dron incidenta“ u Beogradu, ali i neriješenog rezulata s tim rivalom pred svojim navijačima).

Clive Rose/Getty Images

Ova Hareidova ekipa igra znatno drugačiji, pragmatični nogomel. Nema više utakmica u kojima bi Danci uputili 30+ udaraca na gol i završili 0:0. Na svakom od susreta u Rusiji oni su imali manje udaraca od protivnika (i to kao po planu: 8-10 protiv Perua, 8-11 protiv Australije, 8-12 protiv B tima Francuske), njihova xG razlika (odnos kvaliteta njihovih i protivničkih šuteva) je od svih 16 učesnika eliminacija bolja samo od meksičke, a vlastiti xG im je najslabiji na cijelom turniru (2.3 zbirno u tri utakmice; Koreja, Panama, Peru i Kostarika jedini su preostale momčadi s manje od jednog očekivanog gola u prosjeku).

Usprkos tome oni su dali dva gola, primili jedan i to iz sumnjivog penala, a osim u finišu protiv Perua nijednog trenutka nisu izgledali kao da će primiti gol na cijelom turniru. Čak su i dva penala desnog krila Yuraryja Poulsena djelovala potpuno nepotrebna, jer ni u jednoj situaciji nije postojala neposredna opasnost po gol Schmeichela.

Dan Mullan/Getty Images

Ispred Peterovog sina Kaspera stoji čvrst četvoročlani zid koji po pravilu čine kapetan i desni stoper Simon Kjaer, desni bek Henrik Dalsgaard, lijevi bek Jens Stryger Larsen i lijevi stoper Andreas Christensen, u daljem tekstu AC. Igrač koji se poslije dvije sezone u Gladbachu vratio u Chelsea može se podići i na mjesto zadnjeg veznog, u kojem slučaju na njegovo mjesto uskače Mathias Jørgensen Zanka, stalni član Huddersfieldove obrane, koji je nadimak po kojem ga svi zovu dobio od junaka crtanih filmova.

AC je tehnički najjači i najtalentiraniji igrač u ovoj grupi, čiji postotak točnih pasova nerijetko prelazi 97 posto, ali zna biti slaba točka u defanzivnoj fazi, što uz standardne žute minute kapetana Kjaera čini najveći problem za Hareidea nazad. On je protiv Francuza podignut na DMC poziciju zbog povrede najiskusnijeg člana tima Williama Kvista, kojem su protiv Perua stradala dva rebra, a oštećena su mu i pluća. Ipak, holder FC Kopenhagena se već poslije nekoliko dana vratio u Rusiju i pridružio momčadi. Njegovo iskustvo je vrlo važno za ekipu, a njegova uloga u promjeni strana tijekom napada je ogromna. Ipak, malo je vjerojatno da će riskirati nastupom protiv Vatrenih.

Ispred njega na sredini terena igraju dva ključna igrača reprezentacije – Thomas Delaney i jedina svjetska zvijezda Christian Eriksen. Dok o playmakeru Spursa znamo sve, nova zvijezda Dortmunda je igrač čiji je napredak u prethodne dvije godine zapanjio i Dance. Potomak američkih Iraca odrastao je u Kopenhagenu i bio kapetan FCK od 20. godine, a liderske sposobnosti preneo je i na Werder. Na stare kvalitete u razgradnji protivničke igre dodao je nove u napadačkoj fazi, koje su ga učinile legitimnom prijetnjom i van prekida, što ga je učinilo drugim strijelcem momčadi.

Delaneyjevim usponom danski sastav je dobio balans kroz dualno vodstvo – tihi i povučeni momak iz malog grada na ostrvu Fyn, Eriksenu je ostalo predvoditi na terenu, a Delaney je pravi vođa i motivator. Christian je procvjetao u toj ulozi. Na posljednjih 20 utakmica u dresu reprezentacije dao je 17 golova i asistirao 6 puta. Na ovom turniru pripremio je prvi gol, briljantnim pasom za Poulsena, i sâm postigao drugi.

Asistent za taj gol bio je Nicolai Jørgensen, u uzastopnim sezonama (15/16 i 16/17) najbolji igrač danske, pa nizozemske lige (gledate ga, uostalom, na Sportklubu). Najbolji tehničar među napadačima na Hareideovom popisu, on ipak nije blistao na turniru i osim tog sjajnog spuštanja lopte kapetanu nije ponudio ništa dobro. Od ofanzivne trojke najdirektnija opasnost prijeti od desnog krila Poulsena (Yurary zbog oca iz Tanzanije, uopće kod dečki s duplim prezimenima skoro uvijek se koristi ono manje rašireno, otud Stryger i Yurary, a ne Larsen i Poulsen), ali se čini da on veću razliku pravi kada uđe s klupe, nego kada startuje. Na kontra strani je Pione Sisto, dijete iz izbjegličkog logora koje je došlo na ivicu visoke klase, ali nikako da je prijeđe.

https://twitter.com/_World_Cup_2018/status/1013324245500350466

Najinteresantniji matchup očekuje se uz hrvatski lijevi, a danski desni bok, i razvoj situacije tamo mogao bi odlučiti meč. To je posljedica specifičnih osobina koje igrači na toj strani imaju. Dok se za Vatrene Mandžukić ili Rebić odatle uvlači kroz sredinu, a Vrsaljko protrčava do kraja po boku, Danci imaju jedno od najinteresantnijih rješenja na cijelom turniru, koje je posljedica igračkog razvora Jensa Strygera Larsena.

Ovog plavokosog momka možda pratite iz ranih godina prijenosa Superligaena na našim kanalima, kadaje u dresu Brøndbyja igrao na mjestu desnog krila. Dalji razvoj njegove karijere (Austrija iz Beča) pomaknuo ga je na mjesto desnog wingbacka, a dobar napredak odveoi ga je u Serie A i Udinese. Međutim, Hareide ga isključivo koristi kao lijevog beka.

Stryger tamo čini dio trougla s Delaneyjem (lijevi od dvojice centralnih) i Sistom (lijevo krilo). Tijekom uobičajenog razvoja danskih pozicijskih napada zdesna nalijevo on prepušta najširu poziciju Sistu i lagano se uvlači ka sredini, u stilu Guardiolinih rješenja za bekove. Pep je u Bayernu to patentirao s Lahmom, koji se u sredinu micao s desne strane, a u Cityju to čine njegovi lijevi bekovi, tijekom prethodne sezone po pravilu Fabian Delph (zato su mu popuna za tu poziciju poslije povrede Mendyja i bili tradicionalni igrači sredine terena, Delph i Fernandinho).

Kako se Stryger podiže ka napadu, tako se Sisto povlači unazad, stvarajući problem obranama koji igraju čovjeka (a Vrsaljko po pravilu striktno prati svoje krilo gdje god krene), jer se remeti defanzivni balans. Kako nijedno od hrvatskih defanzivnih krila nije toliko dobro u obrani, Stryger će prelaziti u nadležnost centralnih igrača, pa će veliki defanzivni posao imati Modrić, ako bude držao poziciju kao protiv Argentine, ili Badelj, ako Dalić odluči da svom najboljem igraču ostavi snagu za kreiranje.

I na drugoj strani će biti uzbudljivo, jer konvertirani desni bek na lijevoj strani automatski naslućuje probleme u branjenju hrvatskog krila, a na turniru smo već vidjeli da se Stryger mučio i sa slabijim rivalima. Sisto sa svoje strane može braniti Vrsaljka, igra u obrani mu je bila daleko bolji dio od onoga što radi u napadu, gde još uvijek na ovom SP nije uspio pokazati driblerski talenat, koji ga dovodi u pozicije da iz topa od desne noge šalje dijagonalne udarce kojima ni elitni golmani nisu mogli puno.

Zbog spomenutog neobičnog rješenja Hareide na turnir nije poveo svog najboljeg lijevog beka, Rizu Durmisija. Igrač porijeklom sa Kosova igrao je odličnu polusezonu za Betis, prije nego što je Quique Setien dolaskom Bartre prešao sa 4 na 3 igrača u defanzivnoj liniji. Iako se vratio u postavu mjesec pred kraj sezone, odlučio se za odlazak iz Španjolske i od ljeta će nastupati za Lazio. Usprkos rijetkim nastupima tijekom proleća, njegovo nepozivanje bilo je jedan od dva najveća šoka pred turnir.

Michael Regan/Getty Images

Onaj veći svakako je ispadanje Niklasa Bendtnera sa spiska 23. Dečko koji ovih dana nastupa za norveški Rosenborg konačno je ušao u pravu formu i na klupskom nivou, a za reprezentaciju je uvijek igrao bolje nego za klubove (30 golova na 79 nastupa). Kvaliteti koje ima (izuzetna tehnika za momka od 194 plus odnos prema reprezentaciji) činili su ga idealnim kandidatom da predvodi napad na turniru. Bez njega opcije su ili kvalitetniji Jørgensen ili visoki i snažni Andreas Cornelius. Oba u vrhu napada donose neke prednosti, ali imaju silne nedostatke i tu je Danska najslabija, čini se.

To bi mogao da pokrije Yurary, čiji su brzina i driblingu potencijalu veliki problem za Strinića ili Vidu. Dobra okolnost za Vatrene je što i Strinić i Vida više vole defanzivne nego ofanzivne zadatke, jer će svako ostavljanje prostora za tog igrača, pogotovo ako u prostoru ostane 1 na 1 sa Lovrenom, biti poziv na samouništenje.

BLOG “LIČKI MEDVJED”

Primarna prijetnja Danske ipak ide kroz sredinu, gdje Eriksen i Delaney mogu udarcima sa distance kazniti svako kašnjenje u bloku, a malo je igrača koji mogu kreirati kao zvijezda Spursa. Najbolji način da ga odstranite iz igre je striktna markacija, a moram biti iskren i reći da ne vidim tko bi to u Hrvatskoj mogao raditi. Protiv Australije tu ulogu je tijekom drugog poluvremena imao sudac Mateu Lajoz, čije je neobično pozicioniranje (točno po sredini na 25m od gola) činilo da je zvijezda Danske de facto bila markirana pola vremena bez prisustva obrambenih igrača. U desetak situacija na snimku možete lijepo vidjeti kako se suigrači okreću ka Eriksenu, spremaju se na pâs i odustaju kad vide da ovaj nema uvjete odigrati na prvu. Kada momčad ima problema s izgradnjom napada, kao Danci u Rusiji, i takvi faktori mogu puno značiti.

U obrani najslabija točka Danske je po bokovima, gdje igraju konvertirani igrači (desni bek Dalsgaard je bivši napadač i ima 190cm, što nije baš dobra startna osnova za beka u modernom nogometu). Protivnici su često ciljali upravo prostor iza vrlo ofenzivnog Yuraryja (ili Braithwaitea, sa kojim se rotira tu), a Peru je većinu prilika u završnoj fazi napravio upravo po tom boku. Tu će problem biti nesklonost hrvatskih lijevih bekova ka overlapu,jer bi tako mogli napraviti silne probleme rivalu.

Za Hareidea takav raspored je idealan. Iskusni stručnjak, koji je osvajao klupske titule u rodnoj Norveškoj, Švedskoj i Danskoj, osigurao je višestruko prolaz kroz sredinu i računa s tim da će malo reprezentacija u skoku moći parirati njegovim gorostasimau obrani.

DALIĆ O DANSKOJ

Vjerojatno se svi u Hrvatskoj sjećaju jedinog okršaja s Danskom na velikim natjecanjima, kada je Šuker na Hillsboroughu dvaput pokušao, a jednom uspio lobovati starijeg Schmeichela. Kasper likom neodoljivo podsjeća na glumca koji u seriji Vikings igra Bjørna Jernsidea, sina Ragnara Lothbroka. Svi znamo da se Bjørn surovo osvetio za očevu smrt. Da li će Kasper uspjeti se osvetiti za lob predsjednika HNS-a ili će Vatreni očekivano u četvrtfinale znat ćemo već večeras.